Narativne strategije reprezentacije rodnouvjetovanog nasilja i femicida u suvremenoj argentinskoj književnosti

El objeto de estudio de esta tesis doctoral son las estrategias narrativas de la representación de la violencia de género y el femicidio en la literatura argentina contemporánea. Teniendo en cuenta el debate que ha surgido alrededor de la (im)posibilidad de representar y articular la violencia extrema en las obras literarias, argumentamos que estas obras encontraron una manera empática a la vez que excéntrica e innovadora para llevar a cabo esta difícil tasca. Es de especial interés detectar y analizar no solamente la violencia sino también a los fenómenos acompañantes de la violencia tales como son la precariedad y el capitalismo gore. Partiendo de la narratología clásica y feminista en un diálogo con las recientes teorías de género, la tesis se ha centrado en detectar varias estrategias y modos literarios que utilizan las escritoras argentinas para abordar los temas de la violencia hacia las mujeres. Nos apoyamos también en la teoría de Josefina Ludmer que argumenta que las literaturas actuales no admiten un tradicional análisis literario, ya que se sitúan en un 'entre’, entre la realidad, la historia y la ficción y marcan un cambio de paradigma que requiere otras lecturas. Entendiendo que la violencia hacia mujeres, aunque se trata de una vieja praxis, no ha tenido una visibilidad literaria hasta muy reciente, nos interesa indagar los modos que encuentran y exploran las autoras para desafiar la literatura mimética y realista y superar los viejos arquetipos de la representación. Dentro de un conjunto de obras literarias que abordan los dichos temas, hemos escogido seis obras que nos parecen sumamente importantes y significativas: Le viste la cara a Dios (2011) de Gabriela Cabezón Cámara, Chicas muertas (2014) de Selva Almada, “Las cosas que perdimos en el fuego” (2016) de Mariana Enriquez, Nación Vacuna (2017) de Fernanda García Lao, Por qué volvías cada verano (2018) de Belén López Peiró y Cometierra (2019) de Dolores Reyes. Las autoras utilizan diversos géneros literarios (autobiografía, diario, crónica, distopía feminista, el género gótico, etc.) pero los subvierten otorgándoles una dimensión de género necesaria para poder retratar el complejo tema de la violencia de género. Asimismo, cabe mencionar que la mayoría de las obras en cuestión tiene como el trasfondo la dictadura militar argentina (1976-1983) a la vez que tocan los temas contemporáneos surgidos del movimiento feminista Ni una menos que aparece en 2015 en Buenos Aires. Finalmente, en las conclusiones finales, se exposarán los resultados de los análisis para subrayar las características que prevalecen de todas las obras del corpus.Može li se ekstremno nasilje pripovijedati? Prvi dio rada usredotočuje se na raspravu koja je, potaknuta prepoznavanjem Shoah kao najveće traume u novijoj ljudskoj povijesti, postavila pitanje o (ne)mogućnosti reprezentacije ekstremnog nasilja u književnosti i umjetnosti općenito. Slijedeći teorijsku nit i promišljanja Jacquesa Rancièra, Michela Foucaulta, Giorgia Agambena, Beatriz Sarlo i Jorgea Semprúna, ustvrdili smo da, književnost, naprotiv, izražava upravo ono neizrecivo, budući da, bez obzira na fikcionalni imaginarij u kojem se nalazi, može proizvesti učinak istine i proizvesti drugačiju vrstu senzibiliteta. Dok jedan dio povjesničara, poput Vidala Naqueta, smatra da bi fikcionalizacija povijesnih trauma samo doprinijela smrti sjećanja, drugi, poput španjolskog pisca Semprúna, smatraju da se neke tragedije bolje shvaćaju ako se pribjegne fikciji, budući da je sama stvarnost ponekad suviše strašna i nestvarna da bi se sama po sebi razumjela. Na tom tragu, ova disertacija bavi se suvremenom argentinskom književnosti te djelima spisateljica koja tematiziraju rodnouvjetovano nasilje, seksualno zlostavljanje i femicid iz različitih perspektiva, posebno naglašavajući političku i subjektivnu dimenziju književnosti. Književni korpus čine sljedeća djela: Le viste la cara a Dios Gabriele Cabezón Cámare (2011), Chicas muertas (2014) Selve Almade, „Las cosas que perdimos en el fuego” (2016) Mariane Enriquez, Nación Vacuna (2017) Fernande Garcíe Lao, Por qué volvías cada verano (2018) Belén López Peiró i Cometierra (2019) Dolores Reyes. U radu istražujemo narativne strategije koje spisateljice koriste kako bi pripovijedale rodnouvjetovano nasilje i femicid iz feminističke perspektive, ali i popratne fenomene nasilja kao što su gore kapitalizam i prekarijat, koji doprinose normalizaciji nasilja. Nadalje, smatramo da svjedočimo svojevrsnoj promjeni paradigme u argentinskoj književnosti, budući da upravo spisateljice preuzimaju vodeću književnu ulogu na pragu 21. stoljeća. Većinu spisateljica možemo svrstati pod termin „novija argentinska književnost” koji je skovala Elsa Drucaroff (2011). Drucaroff smatra da se ova generacija, premda se i dalje bavi vrlo sličnim temama kao i prethodne (poput propitkivanja stvarnosti, političke i društvene nepravde, vojne diktature), koristi inovativnim strategijama pripovijedanja. Primjerice, izbjegavaju autoritarni i ozbiljni ton te pribjegavaju korištenju parodije i humora i kada pripovijedaju teme poput rodnog nasilja i femicida. Nasilje je vrlo složen fenomen, ali i neizostavan dio ljudske povijesti. Kako bismo se približili konceptu nasilja, koristimo teorije Hannah Arendt, Slavoja Žižeka, Tzvetana Todorova, Adriane Cavarero i Rite Segato. Važno je istaknuti da teorijska promišljanja o rodnouvjetovanom nasilju i femicidu sve donedavno nisu bila dio znanstvenih istraživanja, budući da se smatralo da pripadaju sferi privatnog. Dok neke teorije ističu instrumentalnu prirodu nasilja, kompleksan odnos moći i nasilja, feminističke teoretičarke, pak, promatraju silovanja, seksualna zlostavljanja i femicid kao političke činove kojima je svrha perpetuiranje i očuvanje patrijarhalnog sustava. Nejednakost je rodova kroz povijest omogućila, održala i naturalizirala ovu vrstu nasilja, smatra, primjerice, Segato. Sve veća umjetnička i književna produkcija koja se bavi pitanjima rodnoga nasilja nadovezuje se na ono što Beatriz Sarlo naziva „subjektivnim zaokretom” koji je omogućio procvat pripovijesti o osobnom, ali i pojavu povijesno nevidljivih subjekata u kulturnom imaginariju. Osim toga, važnu ulogu imaju feministički pokreti poput NiUnaMenos, koji su probudili feminističku i političku svijest, i zbog kojih su nekoć marginalna pitanja prodrijela u javnu i političku sferu. Književnost o nasilju nad ženama osporava tradicionalne načine reprezentacije nasilja te podriva hegemonističke narative koji su se stoljećima temeljili na reprezentaciji bespomoćnih ženskih tijela i pasivnosti. Metodološki se rad oslanja na klasičnu i feminističku naratologiju kako bi detektirao narativne strategije, a feminističku kritiku, kao i različite teorijske koncepte, koristi za analiziranje reprezentacije nasilja i popratnih fenomena. Osim toga, smatramo da djela književnog korpusa odgovaraju definiciji postautonomne književnosti o kojoj govori argentinska teoretičarka Josefina Ludmer. Radi se o djelima koja predstavljaju izazov književnoj autonomiji, postavljajući se često istodobno izvan i unutar književnosti. Smještena u lokalnu svakodnevicu, djela karakterizira hibridnost književnih žanrova, kao i isprepletenost različitih diskursa; zbilji pristupaju kao da je fikcija, a fikciji kao da je zbilja. Osim toga, smatramo da se sva djela koja čine književni korpus mogu svrstati pod feminističku književnosti budući da obrađuju feminističke teme per se: seksualno zlostavljanje, femicid, trgovinu ženama, a usto ih karakterizira kritički diskurs prema patrijarhatu i njegovim popratim manifestacijama. Prvo djelo, koje na neki način inaugurira književnost o femicidu u novijoj argentinskoj književnosti, jest Chicas muertas Selve Almade. U romanu je riječ o tri femicida mladih djevojaka s početkom 80-ih godina, smještena u argentinske provincije, koja su do danas ostala nerazriješena i za koja nitko nikada nije odgovarao. U ovom djelu svjedočimo igri između fikcije i ne-fikcije, tekst se opire mimetičkoj reprezentaciji, iako prisvaja taktiku hiperrealizma u reprezentaciji i osudi nasilja. Roman uspješno izmiče žanrovskoj klasifikaciji, krećući se između novinske kronike i autobiografskog romana. Kako bi se konstruirali životi mrtvih djevojaka, u tekstu se koriste različiti oblici ne-fikcije: obdukcijski i policijski izvještaji, intervjui s policijom i rodbinom žrtava, kao i pribjegavanje elementu popularne kulture u vidu posjeta vidovnjakinji koja komunicira s mrtvim djevojkama gradeći tako tzv. ‘nemoguća svjedočanstva’. Pripovjedačica se, s naknadno stečenom feminističkom sviješću, prisjeća epizoda naturaliziranog patrijarhalnog nasilja iz djetinjstva i adolescencije, koje gotovo svakodnevno trpe žene u argentinskim provincijama, iako ga ne prepoznaju kao takvo. Chicas muertas možemo smatrati činom otpora, književnošću koja iz zaborava izvlači ono što Beatriz Sarlo naziva „spašenim subjektima”; djelo vraća subjektivnost djevojkama i dopušta im da se same pripovijedaju. Mrtve djevojke, kao Agambenovi integralni svjedoci, pripovijedaju se kroz tarot i Almadino pisanje. Autorica ispunjava prazne stranice knjige imenima mrtvih i nestalih djevojaka stvarajući tako otvoreni feministički arhiv koji bi se, nažalost, svakodnevno mogao obnavljati i puniti novim žrtavama femicida čija imena zaslužuju biti zapamćena. Drugo poglavlje bavi se djelom Por qué volvías cada verano Belén López Peiró. Polazeći od problematike (ženske) autobiografije te načina na koji se danas pristupa tom kompleksnom žanru, nakon svih lingvističkih i epistemioloških zaokreta koji subjektu negiraju mogućnost samospoznaje, dovodeći time u pitanje i samu mogućnost postojanja autobiografije, analizirali smo djelo u kojem autorica opisuje seksualno zlostavljanje od strane bliskog člana obitelji. Izmjenjujući dokumente sa suđenja i zapise iz dnevnika, tekst nam otkriva mukotrpan proces koji žrtva prolazi nakon što odluči prijaviti zlostavljača. Međutim, u ovoj slučaju, žrtva prisvaja priču i nameće se kao politički subjekt napuštajući ulogu žrtve koja ju dehumanizira i oduzima joj subjektivitet. Djelo nam se na taj način nameće kao idealna inkarnacija slogana feminističkog drugog vala, osobno je političko, budući da politizira osobno iskustvo. U pokušaju dokazivanja istine, što nije bilo moguće sudskim putem, autorica pribjegava narativnoj polifoniji, dajući tako glasove drugim sudionicima u procesu i otvarajući različite perspektive koje joj omogućuju izlazak iz njezine perspektive te pogled izvana. Na taj način, naslanjajući se na teoriju Judith Butler, ‘ja’ shvaća koliko je ranjiv i krhak, budući da se ne može otrgnuti i odvojiti od okoline i drugih koji su također sastavni dio njezinog subjektiviteta. Osim toga, tekst se koristi strategijom elipse u reprezentaciji nasilja i retoričkom strategijom tišine, ostavljajući prazne bijele stranice kao poziv čitatelju i čitateljici da pokušaju razmišljati izvan nasilja te prazninu ispune smislom. Tišina se nameće kao jedina mogućnost, nakon što su iscrpljeni svi instrumenti sudske žalbe. Tekst se na taj način koristi žanrom autobiografije kako bi razotkrio destruktivne sile patrijarhata koje mogu nastanjivati obiteljske sfere koje nam se inače predstavljaju kao sigurne i bezopasne, osobito za žene. Politizirajući osobno iskustvo, istodobno se resemantizira lik žrtve koji tako dobiva prijeko potrebnu moć djelovanja. U djelu Gabriele Cabezón Cámare Le viste la cara a Dios, detektiramo nekoliko strategija kojima se autorica koristi prilikom pripovijedanja o nasilju. Prije svega valja reći da tekst pribjegava subverziji bajke, u ovom slučaju Uspavane ljepotice, koja je transponirana u sadašnjosti i u argentinski gradić Lanús. Međutim, princeza je izmještena iz svog locus amoenusa te se nalazi zatočena u bordelu i prisiljena je na prostituciju. Nadalje, u intertekstualnim poigravanjima, tekst komunicira s raznim kanonskim djelima argentinske književnosti, od kojih se ponajprije ističe „El Matadero” Estebana Echeverríe. Na taj se način gradi paralela između bordela i klaonice, što dodatno naglašava rodno nasilje kao historijski nevidljiv tip nasilja. Kombinirajući idiome, ulične izraze i aluzije na mističnu poeziju i ritmove kumbije, zasićenost referencama iz pop kulture čini tekst primjerom onoga što Nora Domínguez (2013) naziva neobarroso femenino. Autorica se njime koristi kako bi rodnouvjetovano nasilje učinila vidljivim. Naposljetku, tekst nudi feministički otpor budući da, za razliku od submisivnih ženskih likova klasičnih bajki, Beya iskorištava vlastitu seksualnost kako bi se, zločinom, pretvorila u transgresivni subjekt te se spasila iz zatočeništva. Jedina kratka priča koju analiziramo u disertaciji jest „Las cosas que perdimos en el fuego” Mariane Enriquez. Priča ukazuje na strukturalno i obiteljsko nasilje, pribjegavajući gotičkom žanru kako bi pružila feministički otpor. Međutim, ovaj put nisu potrebni arhetipski gotički tropi kako bi se taj žanr očitovao; materijalna stvarnost puna nasilja dovoljna je manifestacija gotičkog. Feministički zaokret u priči o spaljivanju žena, koje vrše njihovi partneri i muževi, predstavlja osnivanje ženske udruge Mujeres Ardientes koje se dobrovoljno unakazuju i deformiraju, stvarajući na taj način monstruozne likove, spaljene vještice koje se opiru patrijarhalnoj logici i kanonskim standardima ženske ljepote. Spaljivanje žena podsjeća na povijesni fenomen lova na vještice koji, prema talijanskoj teoretičarki Silviji Federici, predstavlja prekretnicu u povijesti jer se preklapa s tranzicijom iz feudalizma u kapitalizam, u kojem se zemlja kao opće dobro privatizira, a njezino mjesto zauzima žensko tijelo koje postaje „opće dobro” muškaraca. U tom smislu, ženski otpor kao očajnički čin protiv muške dominacije mijenja normativni poredak i ukazuje na apsurdu normalizaciju nasilja: jedino ga može zaustaviti nasilje nad samom sobom. U poglavlju Los cuerpos que (no) importan, analiziramo roman Nación Vacuna Fernande Garcíe Lao. Premda jedan dio kritike žanrovski opisuje roman kao ukroniju (ispisivanje alternativne povijesti), smatramo da se ipak radi o feminističkoj distopiji budući da se u njemu, s jedne strane, pretjerivanjem i parodijom ismijavaju rodni odnosi, a s druge se prokazuje seksizam utkan u državni aparat. Roman je smješten u vrijeme ratova za otoke M. (čitatelj/ica može naslutiti da se radi o Malvinima, odnosno Falklandskom otočju) u kojem je Argentina pobijedila, ali su neprijatelji prije odlaska otrovali vode, dok se u isto vrijeme pojavljuje nepoznati virus koji polako desetkuje preostale vojnike. Kako bi to zaustavila, Hunta koja sada vodi zemlju, smišlja projekt koji ima za cilj pronaći lijek za virus, ali i savršena ženska tijela koja bi poslužila demografskom oporavku od krize koja je uslijedila nakon rata. Koristeći se parodijom, roman propitkuje povijesne diskurse, otkrivajući lagune i neizrečene dijelove na kojim se grade službene (pri)povijesti. Osim toga, autorica ukazuje na neizostavnu vezu patrijarhata i izgradnje ‘nacije’, što se u romanu parodira pronalaskom ženskih tijela koja postaju isključivo utilitarna i funkcionalistička, negirajući na taj način ženski subjektivitet. Nadalje, na vrlo sličan način kao Le viste la cara a Dios, autorice Cabezón Cámare, roman subvertira Echeverríjin „El Matadero” te izjednačava nasilje nad životinjama iz te priče s nasiljem koje patrijarhalni i kapitalistički sustav provodi nam ženama. Tekst, dakle, animalizira žene, pretvarajući ih u stoku i sirovinu koja u konačnici služi utilitarističkoj i domoljubnoj svrsi. Žena se, osim toga, poistovjećuje sa zemljom (Segato smatra da je žensko tijelo prva muška kolonija), budući da oboje služe za osvajanje i iskorištavanje. Pribjegavajući Derridaovom konceptu „mesofalogocentrizma” ukazuje se na sjecišta muške dominacije te nasilja nad ženama i životinjama koje se najbolje utjelovljuje u referentnoj odsutnosti. Odnosno, ako klanjem životinja, one postoje samo kao meso, konstantno objektiviziranje žena u patrijarhalnom svijetu ima isti učinak. Time su oboje svedeni na objekt te im se dokida subjektivitet. Roman na taj način izostavlja nasilje nad ženama, one jednostavno nestaju i pretvaraju se u objekte za jednokratnu upotrebu. Osim toga, objašnjavamo Huntin eugenički projekt i pripitomljavanje ženskih tijela u svrhu ultimativnog domovinskog cilja, demografske obnove zemlje nakon rata, vodeći se konceptima biopolitike i „docilnih tijela” Michela Foucaulta. U Cometierri autorice Dolores Reyes, riječ preuzima kćerka žrtve femicida, najavljujući tako novu perspektivu u argentinskoj književnosti. Na vrlo sličan način kao i Enriquez, tekst prisvaja gotičku matricu kako bi prikazao femicid i prokazao sudjelovanje državnih struktura u održavanju statusa quo po pitanju rodnouvjetovanog nasilja. I ovaj put materijalna stvarnost predgrađa Buenos Airesa služi kao polazišna točka za gradnju gotičke atmosfere u kojoj dolaze do izražaja sve posljedice gore kapitalizma i sustavnog nasilja sadržanih u prizorima napuštene mladeži kojoj je budućnost oduzeta. Protagonistica romana odsutnost svoje majke pretvara u spiritus movens djela te, unatoč svim prekarnim uvjetima koji je okružuju, koristi dar vidovitosti kako bi pomogla u rješavanju slučajeva nasilja. Vodeći se teorijama Sare Ahmed o kulturnoj politici emocije, pokazali smo da se kroz ranjivost, ekstremnu empatiju i afektivnost Cometierra konstruira kao feministički subjekt koji destabilizira patrijarhalni poredak. Unatoč heterogenosti narativnih i diskurzivnih strategija, možemo zaključiti da djela koja sačinjavaju korpus disertacija dijele denaturalizaciju patrijarhalnog nasilja s jedne strane te osudu nekažnjivosti koja omogućuje i održava navedeno nasilje s druge strane. Djela se koriste fragmentacijom, umetnutim tekstovima, nemogućim svjedočanstvima, narativnim polifonijama, elipsama, ponovnim ispisivanjem kanonskih djela, parodijom i gotičkim žanrom kako bi ukazala na ranjivost i prekarnost ženskog subjekta u svijetu gore kapitalizma. Premda je kanon hispanoameričke i argentinske književnosti uvijek polagao pravo na ženska tijela i koristio ih kao objekte, odnosno prema riječima Masiello, ženska tijela su „bila temeljne sile mehanizama proizvodnje narativa” (2015: 212), u djelima koja čine naš korpus, žene se same nameću kao subjekti, kao što je to slučaj u Por qué volvías cada verano Belén López Peiró, ili pak različitim strategijama vraćaju žrtvama subjektivnost, koju im je nasilje oduzelo. Također je bitno spomenuti da afekti i afektivni sklopovi kao što su osjećajnost, empatija i ljutnja igraju bitnu ulogu u stvaranju i tjeranju subjekata na djelovanje, kao što je slučaj u Chicas muertas, ili kod Beye i Cometierre. Naposljetku, pretvarajući privatno u političko, ova djela možemo klasificirati kao „kolektivni vapaj” koji se pridružuje zahtjevima feminističkih pokreta u borbi protiv patrijarhalnog nasilja te, na neki način, kao temelj novom tipu književnosti, osjetljivijem na teme rodnouvjetovanog nasilja i femicida.Can extreme violence be narrated? The first part of the thesis focuses on the discussion that, prompted by the recognition of Shoah as the greatest trauma in recent human history, raised the question of the (im)possibility of representing extreme violence in literature and arts in general. Following the theoretical thread and reflections of Jacques Rancière, Michel Foucault, Giorgio Agamben, Beatriz Sarlo and Jorge Semprún, we have argued that literature, on the contrary, expresses precisely the unspeakable, since, whatever its fictional imagery, it can produce the effects of truth and a different kind of sensibility. While some historians, such as Vidal Naquet, believe that the fictionalization of historical trauma would only contribute to the death of memory, others, such as the Spanish writer Semprún, believe that some tragedies are better understood if they are conveyed through to fiction because reality itself is sometimes too scary and unreal to be understood per se. In an attempt to further explore this, the dissertation deals with contemporary Argentine literature and the works of women writers who thematize gender-based violence, sexual abuse and femicide from different perspectives, with particular emphasis on the political and subjective dimension of literature. The literary corpus consists of the following works: Le viste la cara a Dios by Gabriela Cabezón Cámara (2011), Chicas muertas (2014) by Selva Almada, “Las cosas que perdimos en el fuego” (2016) by Mariana Enriquez, Nación Vacuna (2017) by Fernanda García Lao, Por qué volvías cada verano (2018) by Belén López Peiró and Cometierra (2019) by Dolores Reyes. In the dissertation, we explored the narrative strategies that women writers use to narrate gender-based violence and femicide from a feminist perspective, as well as the accompanying phenomena of violence such as capitalism gore and precariat that contribute to the normalization of violence. Furthermore, we believe that we are witnessing a kind of paradigm shift in Argentine literature, as it is women writers who are taking on a leading literary role on the threshold of the 21st century. Most women writers can be classified under the term “newer Argentine literature” coined by Elsa Drucaroff (2011). Drucaroff believes that this generation, although still dealing with very similar topics as the previous ones (such as the questioning of reality, political and social injustice, military dictatorship) is using innovative storytelling strategies. For example, they avoid serious and authoritarian stance, and they allow a mocking and sarcastic tone even when dealing with the issues of violence and femicide. Violence is a very complex phenomenon, but also an indispensable part of human history. To approach this concept, we used