Očekivanja mladih od pridruživanja Hrvatske Europskoj uniji

U Hrvatskoj potpora europeizaciji zemlje i njezinu ulasku u Europsku uniju varira u funkciji vremena, kako pod utjecajem zbivanja i u Hrvatskoj i u EU tako i pod utjecajem dinamike odnosa Hrvatske i EU odnosno nekih njezinih članica. Sudeći po tendencijama ustanovljenim usporedbom stavova hrvatskih maturanata 2010. godine i mladih 1999. i 2004. godine, potpora ulasku Hrvatske u EU opada kako se bliži trenutak ostvarenja toga cilja. Dapače, dok su hrvatske političke elite intenzivirale i usuglašavale svoje djelovanje na postizanju političkog prioriteta integracije Hrvatske u EU, građani su se (uključujući i mlade) postupno sve više distancirali od tog cilja i okretali se nekim drugim prioritetima. To nije neočekivano jer su iskustva i drugih tranzicijskih zemalja pokazala kako na putu u ujedinjenu Europu stoje brojne teškoće. Mladi u Hrvatskoj te su teškoće podjednako adresirali i na Hrvatsku i na EU, s tim da je od 1999. do 2004. godine porastao broj onih koji su naglašavali odgovornost EU, a smanjio se udio onih koji su isticali odgovornost Hrvatske. Međutim, za utvrđivanje odnosa spram ulaska Hrvatske u Uniju, najvažniji su bili nalazi o očekivanim poželjnim i nepoželjnim posljedicama nakon integriranja Hrvatske u EU. Mladi su očekivali više korisnih nego štetnih posljedica. No, pritom se pokazalo kako je tijekom pet godina među njima došlo do blagog opadanja pozitivnih i snažnijeg rasta negativnih očekivanja. Usprkos tim tendencijama, očekivanja mladih bila su pozitivnija od očekivanja starijih. Najveća pozitivna očekivanja bila su registrirana na sociokulturnom planu, dok je opao socioekonomski entuzijazam. Dapače, upravo zbog socioekonomske nepripremljenosti Hrvatske za ulazak u razvijenije europsko okruženje mladi su očekivali najviše negativnih posljedica. Na osnovi rezultata istraživanja iz 2004. godine zaključeno je da treba izdvojiti dvije najvažnije tendencije ustanovljene ispitivanjem odnosa mladih Hrvatske prema procesu europske integracije. „Prva pokazuje da je mlada generacija u Hrvatskoj prepoznata – i od strane mladih i od strane starijih – kao jedan od potencijalno najvećih dobitnika procesa europske integracije i, u tom kontekstu, pridruživanja Hrvatske Europskoj uniji. Drugi trend pokazuje da mladi u odnosu na starije konzistentno demonstriraju izraženiju proeuropsku orijentaciju. Obje ove tendencije sugeriraju da su potencijali mladih resurs s kojim treba ozbiljno računati na putu Hrvatske u EU, a potom i njezinom adekvatnom razvoju u novom okruženju. Utoliko bi, uz sve ostale štete koje bi nastale zaustavljanjem procesa proširenja EU, jedna od nepoželjnih posljedica bila i slabljenje motivacije i eurooptimizma mladih u Hrvatskoj. Negativne posljedice bile bi utoliko veće, jer bi te komponente, u povoljnijim okolnostima – kojima bi pridonijela i sigurnost ulaska Hrvatske u EU - mogle biti iskorištene kao jedan od važnijih generatora razvoja zemlje, koji nikako da krene u željenom smjeru“ (Ilišin, Mendeš, 2005:250). Imajući na umu zbivanja od vremena kada su formulirani citirani zaključci do danas, pokazuje da se dogodilo upravo ono što je smatrano nepoželjnim: oslabila je europska orijentacija mladih i to u tolikoj mjeri da današnji maturanti očekuju nešto više štete nego koristi od ulaska Hrvatske u EU. Preciznije rečeno, produbili su se strahovi zbog očekivanja nepoželjnih socioekonomskih posljedica, ali eskalirale su i bojazni političke naravi. Pritom se može pretpostaviti da maturanti reflektiraju strahove, stereotipe i predrasude svojih roditelja i prijatelja. Naime, u pet godina pregovaranja nitko se primjerenim edukacijskim programima i kampanjama nije sustavno obraćao mladima kao ciljanoj grupi. Štoviše, izostale su informacije i argumentirane javne rasprave koje bi svim građanima Hrvatske pojasnile kakve ih konkretne promjene očekuju, a u tom kontekstu predočile i kakve ih koristi očekuju od življenja i rada u zajednici europskih zemalja. Odgovornost za takav informacijski deficit ponajviše snose političke elite koje su, zaokupljene dokazivanjem da su zadani kriteriji ispunjeni, zapostavile adekvatnu komunikaciju s vlastitim građanima kao nezaobilaznim sudionicima procesa prilagođavanja hrvatskog društva europskim vrijednostima i standardima. Kada se tome dodaju neuspjesi u pokretanju razvoja Hrvatske očekivano je da su mladi (kao i ostali građani) iscrpli rezerve osobnoga eurooptimizma. Za njegovu revitalizaciju potrebni su komplementarni napori na domaćem planu odnosno komunikacijska strategija u koju će, uz političke elite, biti uključeni mediji, nevladine organizacije i obrazovne institucije