CHILDREN’S LITERATURE IN LJUBOMIR MARAKOVIC’S FOCUS

Pored djelā hrvatske književnosti namijenjenih odraslima, u vido- krug književnoga i kazališnoga kritičara i povjesničara Ljubomira Marakovića ušla su i neka djela namijenjena dječjoj populaciji. Na korpusu književnih kritika o djelima Ivane Brlić-Mažuranić, Jagode Truhelke, Vladimira Nazora, Josipa Cvrtile, Zvonimi- ra Peteka i Guida Tartaglije razvidno je da je Maraković oštro, ali pravedno sudio o produkciji namijenjenoj djeci (i mladima): podvlačio je rijetke uspješnice među brojnim djelima za djecu uz istodobnu srčanu borbu za status dječje književnosti. Zbog komparativne metode koju je rabio u analizama, provedbe kul- turološke, potom strukturne (npr. karakterizacije likova, pozicije pripovjedača i lika) te lingvostilističke analize, s naglaskom na re- cepciju djela, uz istodobno uvažavanje pedagoškoga i metodičkoga pristupa, Ljubomira Marakovića možemo smatrati pravim pro- micateljem dječje književnosti: ne samo što je nagovarao svojega pretpostavljenog čitatelja na čitanje djela nego je za njega gradio i prosudbenu hijerarhiju, učio ga je razdvajati vrhunska djela od prosječnih i ispodprosječnih.Croatian literary and theatre critic and historian Ljubomir Maraković wasn’t only interested in literature for adults but also in children’s literature. The corpus of literary criticism of the works by Ivana Brlić-Mažuranić, Jagoda Truhelka, Vladimir Nazor, Josip Cvrtila, Zvonimir Petek and Guido Tartaglia shows that Maraković harshly but fairly judged the production intended for chil- dren (and young adults): he wrote reviews for many exceptional works of literature, fighting at the same time for the status of children’s literature. Due to the comparative method he used in analyses, the implementation of cultural analysis, then structural analysis (eg characterization of characters, the position of the narrator and the character) as well as linguistic and stylistic analysis, with an emphasis on the work’s reception, while respecting the pedagogical and methodical approach, we can consider Ljubomir Maraković a real promoter of children’s literature: not only did he persuade his implied reader to read works, but also he built a judgmental hierarchy for him, teaching him/ her to separate superior works from average and below average ones