METAFIZIKA LJEPOTE U MISLI VLADIMIRA SOLOVJEVA

Vladimir Sergejevič Solovjev je svoje filozofske napore posvetio pokušaju pomirenja zapadnog filozofskog nasljeđa sa zaključcima nekolicine istočnjačkih i ezoteričnih škola, kao i sa samom kršćanskom teologijom, te se kao takav često navodi kao najveći ruski filozof. Unutar ovog diplomskog rada autor fokus stavlja na metafizičko shvaćanje i utemeljenje ljepote ovog filozofa. U prvom dijelu rada izlaže se kratki pregled razvitka koncepta ljepote od antike, preko srednjeg vijeka do njemačkog klasičnog idealizma, u želji da se pronađu dublji temelji njegova vlastitog filozofskog sustava. U drugom dijelu se dodatno razrađuje problematika transcendentala i transcendentalnosti ljepote, kao nekih od ključnih uporišta Solovjevove filozofije. Nastavak rada obrađuje sistem „cjelovitog znanja“, koji je „manifest“ njegovih sinkretističkih težnji, s posebnim osvrtom na dijelove koji se tiču ljepote. Na samom kraju autor iznosi još neka mjesta Solovjevove filozofije koji se referiraju na ljepotu, kao i objašnjenje ljepote shvaćene u kontekstu Sofije – Božanske Mudrosti.The lifetime of Vladimir Sergeyevich Solovyov's philosophical endeavour can be summarised as an attempt to reconcile the canon of Western philosophical heritage with teachings of various Eastern and esoteric sapiential traditions, and with that of Christian theology. Solovyov as such is widely acknowledged as the greatest Russian philosopher of all time. In this paper, the author puts an emphasis on Solovyov's metaphysical understanding and foundation of beauty. The first part of this paper explores the nature, the meaning, and the very history of the idea of beauty, covering historical periods from antiquity, across the Middle Ages, and concluding with German idealism - all with the aim of establishing the clearer picture of Solovyov's philosophical influences. As an important part of „the integral knowledge“, the question of transcendentals and transcendence of beauty is further explored in the second part of the paper. Continuation of this paper lays brief summary of „the integral knowledge“, that can be best described as the epitome of Solovyov's syncretistic tendencies, with author's main focus being parts that closer explore beauty. The last two chapters examine other mentions of beauty in the work of this Russian philosopher, and mainly deal with concepts of beauty in nature and with that of Sophia (Divine Wisdom)