Popular devotion and liturgy according to Church documents

U članku se govori o čovjeku koji traga za smislom i značenjem. Iako znanstvenici opisuju čovjeka kao biološko, psihološko, razumno, političko, ekonomsko, moralno, religiozno, tehničko, povijesno, utopijsko i estetsko biće, on je tajna beskrajna. Kadar je govoriti, misliti, osjećati se slobodnim, voljeti i biti religiozan. A religiozni problemi uvijek su suvremeni, a ne „natražni“, životni, a ne „otuđujući“. I humani. Zbog toga se i govori o čovjeku kao o „osobitom stvorenju i religioznom biću“. U članku se zatim donosi dio predavanja koji je autor održao na Sinodi biskupa 2001. o pučkoj pobožnosti koja je imala važnu ulogu u prenošenju vjerskih i moralnih vrednota, kao i u stvaranju kulture i povijesti hrvatskog naroda. Isti raznovrsni oblici pučkih pobožnosti, koji su i danas nazočni, imali su važnu ulogu u teškim vremenima protuvjerskih ideologija, poput one marksističke. Iako pučka pobožnost nije „ključ nove evangelizacije“, ne treba je otpisivati „puritanskim duhom“ kao da bi ona bila samo folklor ili praznovjerje, ili pak neki nadživjeli oblik poganskih obreda. Ona je izraz iskonske kršćanske vjere i onda kada je alternativna liturgijskim oblicima. U tom vidu nalaže se biskupima neka „bdiju nad različitim oblicima pučke pobožnosti s crkvenim osjećajem“ („Ecclesiae imago“ 1973.). U trećem dijelu članka govori se o crkvenim dokumentima koji govore o pučkoj pobožnosti prije i poslije II. vatikanskog sabora. Posebice o liturgijskoj konstituciji Sacrosanctum Concilium koja u duhu pastoralne razboritosti „usklađuje, a ne suprotstavlja“ liturgiju i pučku pobožnost. Dapače, preporuča „sve pobožne vježbe kršćanskog puka ukoliko su sukladne zakonima i propisima Crkve“ (SC 13). Crkva, naime, smatra potrebitim upoznati vrednote pučke pobožnosti, štititi njezinu iskonsku bit, čistiti je od nepotrebnih naslaga, osvjetljivati je tekstovima Svetoga pisma, te usmjeravati je i ne suprotstavljati svetoj liturgiji. U tom vidu izdan je Direktorij pučke pobožnosti u kojem je Crkva izrekla „svoje poštovanje prema pučkoj pobožnosti“. U njemu je opisana narav i bît, principi i jezik pučke pobožnosti, kao i potreba harmonične usmjerenosti s liturgijom koja je „vrhunac i izvor“ svakoga kršćanskoga slavljaIn this article we discuss the human being’s search for sense and meaning. Even though scientific descriptions of the human being range across the broad spectrum of biological, psychological, mental, political, economic, moral, religious, technical, historical, Utopian, and aesthetic, there remains an enigma. The human being can speak, think, love, feel free, and be religious. And religious problems are always actual and never “old”, always “life-based” and never “remote”, and always human. Therefore we can say that the human being is a “special creation and religious”. The article contains part of a lecture delivered to the Synod of Bishops in 2001 dealing with the popular devotion that has played an important role in transmitting religious and moral values, as well as creating the culture and history of the Croat people. Different types of popular devotion, still present today, played an important role in difficult times of anti-religious ideologies such as Marxism. Even though popular devotion is not “the key to the new evangelization” it should not be dismissed simply as folklore or superstition or as some kind of left-over from pagan rituals. Popular devotion is an expression of a deep Christian faith even though it is sometimes “contrary” to liturgical rules. Ecclesiae imago therefore states that the bishops have to “be vigilant over different kinds of popular devotion with an ecclesiastical sensibility”. In the third part of the article, we speak about church documents dealing with popular devotion before and after the Second Vatican Council. Special attention has been given to the Constitution on the Sacred Liturgy (Sacrosanctum Concilium) that, in the spirit of pastoral prudence, “harmonizes and does not oppose” liturgy and popular devotion. It even recommends “Popular devotions... provided they accord with the laws and norms of the Church” (SC 13). The Church believes that it is necessary to explore the values of popular devotion, to protect its primordial essence, to cleanse it of unnecessary accretions, to illuminate it with Scripture, and to point it towards rather than placing it in opposition to the sacred liturgy. In accordance with this, a Directory of popular devotion has been published in which the Church expresses “its respect for popular devotion”. The Directory describes the nature and essence, principles and language of popular devotion, and speaks about the need for a harmonious orientation toward liturgy that is the “culmination and the source” of every Christian celebration