MEKO PRAVO I SUVERENITET – OD POLITIČKOG DO PRAVNOG OGRANIČENJA

Firstly, the author analyses the theory of sovereignty from the point of its birth and then he considers more recent theoretical challenges facing the notion of sovereignty in a globalised world. Particular attention is paid to soft law – that new, formally non-binding source of international law in the light of its factual influence on the desovereignisation of states. The author holds the position that the relativisation of the notion of sovereignty has been a process that began already in the 18th century and that has only additionally accelerated with new challenges posed by globalisation. The author argues for the only possible and proper use of the notion of sovereignty in its original meaning as an absolute, completely unlimited, and indivisible power. On the other hand, he takes a critical approach not only to the theory of constitutional pluralism but also to the ideas of the state’s legal sovereignty. He pleads for rejection of separating different aspects of sovereignty, artificially distinguishing between the factual and legal sovereignty, as well as the external and internal sovereignty. While theoretically possible, it is of no practical use because the notion of sovereignty can only be correctly understood as a political and legal illimitability. For all other various modalities and attempts at relativising and grading sovereignty, from the 18th century to this day, different terms should be coined. Being mindful of the situation in most of the present-day states, the author advocates the introduction of the term "pseudo-sovereignty".Autor u radu polazi od analize teorije suvereniteta od trenutka njezina rađanja, ali pristupa razmatranju i novijih teorijskih izazova s kojima se susreće pojam suvereniteta u globaliziranom svijetu. Posebna je pozornost posvećena mekom pravu, tom novom, formalno neobavezujućem izvoru međunarodnog prava u svjetlu njegova faktičkog uticaja na desuverenizaciju država. Autor smatra da je relativizacija pojma suvereniteta proces koji je započet još u 18. stoljeću, a koji je samo dodatno ubrzan novim izazovima koje nosi globalizacija. U radu se autor zalaže za jedinu moguću i ispravnu uporabu pojma suvereniteta u njegovu izvornom značenju kao apsolutne, potpuno neograničene i nedjeljive vlasti. S druge strane, kritički pristupa teoriji ustavnog pluralizma, ali i idejama državnog pravnog suvereniteta. Zagovara odbacivanje razdvajanja različitih aspekata suvereniteta, umjetnog razlikovanja između faktičkog i pravnog suvereniteta, kao i vanjskog i unutarnjeg suvereniteta. To je teoretski moguće, ali praktično nekorisno jer se pojam suvereniteta može ispravno razumjeti samo kao politička i pravna neograničenost. Za sve druge različite modalitete i pokušaje relativizacije i gradacije suverenosti, od 18. stoljeća do danas, trebalo bi predvidjeti drugačije pojmove. Imajući u vidu stanje najvećeg broja današnjih država, autor zagovara uvođenje pojma "pseudosuverenitet