Problematični izvori. Devetnaestostoljetna istraživanja ruskih ljekovitih izvora

Traditional Russian worldviews explained healing from water sources in terms both Protestants and Catholics would have used elsewhere in Europe: as the grace of God or as the intervention of saints through associated relics or wonder-working icons. Holy wells were freely venerated within parishes until the eighteenth century when Peter the Great and the Holy Synod (the Russian Orthodox Church’s highest governing body) forbade pilgrimage to holy wells in a reformist drive to eradicate religious “superstitions.” This essay employs primary sources to consider how nineteenth-century developments at Russian holy wells and mineral springs related to social class, economics and those eighteenth-century reforms that merged the church with government structures. While liturgical activities at holy wells and the designation of new holy wells was criminalized, mineral springs gained appeal for “scientific” cures and as resort enterprises for the upper classes.Tradicionalni ruski svjetonazori objašnjavali su iscjeljenje vodom u terminima koje su drugdje u Europi koristili i protestanti i katolici: kao božju milost ili intervenciju svetaca putem relikvija ili čudotvornih ikona. Sveti bunari slobodno su se štovali u župama sve do 18. stoljeća kada su Petar Veliki i Sveta sinoda (najviše upravno tijelo Ruske pravoslavne crkve) zabranili hodočašća na svete izvore u reformističkoj težnji da iskorijene vjerska “praznovjerja”. Koristeći se primarnim izvorima, u članku se razmatra kako su devetnaestostoljetni događaji vezani uz ruske svete bunare i mineralne izvore bili povezani s društvenom klasom, ekonomijom i već spomenutim osamnaestostoljetnim reformama koje su dovele do fuzije Crkve sa strukturama vlasti. I dok su liturgijske aktivnosti povezane sa svetim bunarima kao i imenovanje novih svetih bunara bili kriminalizirani, mineralni su izvori postali privlačni zbog svoje “znanstvene” ljekovitosti te kao odmarališta i poslovni pothvati viših klasa