Uporaba tapinga u bolesti mišićno-koštanog sustava

Mišićno-koštane bolesti su glavni uzrok kroniĉne boli, tjelesne nesposobnosti te su vodeći svjetski doprinos invalidnosti. Mišićno-koštane bolesti znaĉajno ograniĉavaju pokretljivost što dovodi do prijevremenog napuštanja posla i smanjene sposobnosti sudjelovanja u društvenim ulogama. Mišićno-koštana stanja obiĉno su povezana s depresijom i povećavaju rizik od razvoja drugih kroniĉnih zdravstvenih stanja. Mišićno-koštani uvjeti obuhvaćaju više od 150 dijagnoza koje utjeĉu na lokomotorni sustav; odnosno, mišiće, kosti, zglobove i povezana tkiva poput tetiva i ligamenata. Oni se kreću u rasponu od onih koji nastaju iznenada i koji su kratkotrajni, poput prijeloma, uganuća i naprezanja, do doţivotnih stanja povezanih s neprekidnom boli i invalidnošću. Mišićno-koštana stanja obiĉno su povezana s depresijom i povećavaju rizik od razvoja drugih kroniĉnih zdravstvenih stanja. Kod mišićno-koštanih bolesti postoje više varijanti lijeĉenja, a samo jedno od njih je taping. Terapeutski uĉinci tapinga na tijelo zabiljeţeni su u literaturi već u drugoj polovici 20. stoljeća, ali u posljednje vrijeme su se znatno povećali u koliĉini. Vrste tapea koje su nama poznate su Kinesiotaping, McConnelltaping, Mulligantaping i atletski taping. Neki od terapijskih uĉinaka ovih metoda tapinga ukljuĉuju prevenciju ozljeda, smanjenje boli, poticanje normalnog kretanja, smanjenje limfedema, povećanu propriocepciju, bolju cirkulaciju, poboljšanje funkcije i samog opsega pokreta, smanjenje rizika od ponovnih ozljeda. Relativno nova i najviše primijenjena je upravo Kinesiotape tehnika. Fizioterapijska procjena ponovno se pokazala kao najbitniji faktor u rehabilitacijskom procesu. Potrebno je izvršiti dobru procjenu stanja pacijenta kako bi i sama primjena tapinga bila uĉinkovitija. Edukacija fizioterapeuta za provoĊenje takoĊer je bitna, stoga je bitno da se djelatnici dodatno usavršavaju u svojoj djelatnosti