Jerome\u27s translation of Tobit

Motiviran od pape Damaza, financijski podržavan od nekih biskupa i skupine obrazovanih kršćanki Rima, Jeronim je prevodio pojedine knjige SZ u Betlehemu između god. 388. i 405. Za razliku od drugih kršćanskih znanstvenika svojega vremena koji su smatrali Septuagintu nadahnutom i zato dostatnom za prevođenje na latinski, on je inzistirao na hebrejskoj istini (hebraica veritas) te je u tu svrhu plaćao instruktore za hebrejski i aramejski. U pismima dobrotvorima, osobito biskupima Kromaciju i Heliodoru koji su knjigu o Tobiji koristili u poučavanju svojih vjernika, te u svojim Prolozima za pojedinu prevedenu ili komentiranu biblijsku knjigu isticao je kako Židovi izostavljaju knjigu o Tobiji iz svojega kanona. Jeronim je smatrao da knjiga o Tobiji, premda može biti korisna za pouku vjernika, za njega kao apokrif ne spada u kanon. Vulgatin latinski tekst knjige o Tobiji sadržava dodatke kojih nema u grčkom tekstu te ispuštanja koja se mogu razumjeti kao stilsko dotjerivanje. Najozloglašeniji dodatak traži trodnevnu suzdržljivost mladenaca prije izvršenja braka (Tob Vg 6,18; 8,4-5) koji je stoljećima prepisivan kao sastavni dio kanonskog teksta. Ispušta ga Nova Vulgata priređena po mandatu Pavla VI. i Ivana Pavla II. Činjenica da su među kumranskim arheološkim nalazima otkriveni fragmenti Tob na aramejskom i hebrejskom, potvrđuje postojanje židovskog izvornog teksta Tob koji je kasnije zagubljen pa su se židovski i kršćanski znanstvenici mogli služiti samo grčkim prijevodom iz Septuaginte. Svjestan da su apostoli upotrebljavali Septuagintu, a nisu prije smrti ostavili popis svetih knjiga Staroga zavjeta, Jeronim je svojim stavom o Tob kao poučnoj, ali ne i kanonskoj knjizi pomogao Crkvi svojega i kasnijih vremena u razabiranju koje knjige naroda Isusova treba prihvaćati za kanonske.Motivated by Pope Damasus, financially supported by several bishops and a group of educated Christian women of Rome, Jerome performed the task of translating individual Old Testament books from about AD 388 to 405, living and working in Bethlehem. In contrast to most other Christian scholars of his time, who considered the Septuagint Greek translation inspired and therefore suitable for translating the Bible into Latin, Jerome insisted on Hebrew truth (hebraica veritas) and hired competent instructors of Hebrew and Aramaic to acquire the necessary knowledge of the Semitic languages of the Old Testament books. In his letters to benefactors, especially to bishops Cromatius and Heliodorus, who used the Book of Tobit in the pastoral care of their faithful, and in the Prologues to several translated books or commentaries, he pointed out that the Jewish leaders and theologians of Jerome’s time did not accept Tobit among the canonical books. He personally was convinced that Tobit could be used in pastoral activities but as an apocryphon, in the sense of not belonging to the canon of the Christian Church. Aware that the Apostles used the Septuagint but did not leave before their deaths any official list of Old Testament books, by treating Tobit as non-canonical St. Jerome helped the Church of his own time and later times to discern which books of Jesus’ people should be accepted into the Christian canon. The Vulgate Latin text contained for centuries additions and omissions that do not exist in the Greek text of Tobit. One ironically criticized addition was a request to newly married believing couples to live in continence for the first three days after marriage before consummation (Tob Vg 6:18; 8:4-5). The Nova Vulgata, ordered by Pope Paul VI and promulgated by John Paul II, has been cleansed of this and other additions