Rukopisi iza rukopisa. Rukopisni izvori djela Antuna Vrančića o padu Budima

In the spring of 1548 Antun Vrančić addressed a long letter to the Italian humanist Paolo Giovio reporting on the fall of Buda back in 1541. Vrančić’s letter is one of the longest and most detailed reports on the tragic events, which is odd if one considers the fact that Vrančić was not present during the siege of Buda and hence could not write from the position of an eyewitness. In order to compose his own version, he must have been forced to consult different, (mostly) written sources. Last year I read a paper on the parallel texts of Vrančić and Giovio. In the meantime, I have investigated the Vrančić report further, and this year I focus on his possible sources. Though the fall of Buda triggered a significant response among contemporaries and numerous reports were composed, the number of possible sources of Vrančić can be narrowed, for those texts which were completed before 1548 and which could have been read by Vrančić need considering. The rich manuscript collection Vrančić left behind makes our investigation seemingly easier. There are five texts reporting on the events in the collection. These are as follows: Obsidio Budae, a kind of diary of the siege; two letters written by Piotr Porębski, a Polish courtier of Queen Isabel; chapters of a strange chronicle entitled Epistola de perditione regni Hungarorum, composed and dedicated to Vrančić by Georgius Sirmiensis; and two memoirs written in Hungarian. My intention is to show in what ways and to what extent Vrančić relied on these sources, what he contributed on his own, and, more comprehensively, how he composed a masterpiece of humanist historiography based on brief and rudimentary sources.Negdje u proljeće 1548. Antun Vrančić pročitao je 28. knjigu djela Historiarum sui temporis Paola Giovija, koja govori o padu Budima. Iako je Gioviove spisateljske vještine iznimno cijenio, Vrančić je primijetio određene probleme u tekstu. Prema njegovu mišljenju razlog je bio to što je Giovio svoje izvještavanje, umjesto na osobnom iskustvu ili pisanim izvorima, temeljio na glasinama. Iako je Vrančić implicitno dao zaključiti kako je sam bio svjedok opsade Budima, to je demantirao nekoliko godina kasnije. Unatoč tome, autor je jednog od najdužih i najdetaljnijih izvješća o okolnostima turske okupacije Budima. No Vrančić ipak nije odstupio od vlastitih metodoloških načela: njegov se tekst zapravo temelji na izvorima očevidaca. Među njima posebno je važan izvještaj Piotra Porębskog, ali Vrančić se oslanjao i na djelo Györgya Szerémija i na anonimnu mađarsku kroniku. Iako sve činjenične informacije u Vrančićevu izvješću potječu iz drugih izvora, on je ipak puno više od pukoga kompilatora. Dvije osobine čine njegovo djelo izvanrednim postignućem humanističke historiografije: prvo, umjesto neukrašena stila svojih izvora, on piše rječitu humanističku prozu; drugo, središnja scena, koja nedostaje u njegovim izvorima, predstavljena je kao sjajan govor, koji savršeno oprimjeruje načelo verisimile humanističke historiografije. Drugim riječima: ne traži se da govor umetnut u djelo bude realan, dovoljno je ako zvuči vjerojatno