Investigation and verification of criminal aspects of doping as a crime in sport law

O dopingu kao kažnjivoj radnji postoje različita teorijska stajališta i mišljenja. Jedni smatraju da se doping treba kažnjavati kaznenopravnim sankcijama, drugi da je dovoljna prekršajnopravna, a treći stegovna sankcija, kako bi se postigla svrha kažnjavanja. U našem pravnom sustavu borba protiv dopinga evoluirala je tako da danas imamo samodoping kao stegovno djelo koje se kažnjava prema pravilima proisteklima iz Svjetskog antidoping kodeksa. S druge strane, zakonodavac propisuje neovlaštenu proizvodnju i promet tvari zabranjenih u sportu kao zasebno kazneno djelo delicta communia, za koje se kažnjava, inter alia, onaj koji omogućava i stavlja na raspolaganje zabranjene tvari sportašu ili koji drugoga navodi na trošenje tih tvari, a to može biti i sam sportaš. Međutim, borba protiv dopinga ne uključuje samo materijalnopravno normiranje nego, štoviše, pitanja načina dokazivanja, otkrivanja i procesuiranja mogućih počinitelja. Stoga autori u ovom radu iznose procesnopravne odredbe kojima je regulirana borba protiv dopinga, što ukazuje na distinkcije koje postoje u pogledu pojedinih počinitelja ovog kaznenog/stegovnog djela. Doping je opasnost modernog svijeta koji se sastoji u prijevarnom postupanju počinitelja uzimanjem zabranjenih tvari radi postizanja vrhunskih rezultata. Pored toga što je nespojiv s etičkim načelima sporta, te što se uzimanjem dopinga može narušiti zdravlje sportaša, doping predstavlja delikt koji je potrebno sankcionirati. Pri tome, ostvariti punitivnu svrhu a ne utjecati negativno na ugled sporta, izazov je koji je stavljen i pred zakonodavca i pred sustav sporta općenito. Stoga borba protiv dopinga mora obuhvaćati sustavnu koordinaciju materijalnopravnih i postupovnih odredbi u cilju zaštite integriteta čistog sporta.There are different theoretical views and opinions on doping as a punitive act. Some believe that doping should be punished by criminal sanctions, others that a misdemeanor law is sufficient, the and third is a disciplinary sanction, to achieve the purpose of punishment. In our legal system, the fight against doping has evolved so that today we have self-doping as a disciplinary offense punishable under the rules of the World Anti-Doping Code. On the other hand, the legislator prescribes the unauthorized production and marketing of substances banned in sport as a separate offense of delicta communia, punishable, inter alia, by one who, permits and makes prohibited substances available to the athlete or who induces another to consume those substances, which may be himself athlete. However, the fight against doping involves not only substantive legal standardization but, moreover, questions of how to prove, detect and prosecute possible perpetrators. Therefore, the authors of this paper present procedural provisions governing the fight against doping, which points to the differences that exist with respect to the perpetrators of this criminal / disciplinary offense. Doping is a danger in the modern world, consisting in the fraudulent treatment of perpetrators by taking illicit substances in order to achieve superior results. In addition to being incompatible with the ethical principles of sport, and doping can impair the health of athletes, doping is a tort that needs to be sanctioned. In doing so, to pursue a punitive purpose and not adversely affect the reputation of sport is a challenge that has been put before both the legislature and the sport system in general. Therefore, the fight against doping must include the systematic coordination of substantive and procedural provisions in order to safeguard the integrity of pure sport