Narration or Story as an Instrument or Knot of (De)humanization or ...

U znanosti i nastavi humanističke orijentacije sve je vidljivija favorizacija kvantifikacije, mjerljivosti, birokratizirane organizacije sadržaja i neopozitivizma, neo u smislu statističke obradivosti podataka, čime se evidentno prati logika računalne prezentacije informacija (umjesto znanja), a preko toga kapitalističko discipliniranje i nadziranje Gorzovog „nematerijalnog rada“. Internetom, filozofijom mreže, hipertekstom i hiperinformacijskim overloadom fragmentirana, disperzirana i dekontekstualizirana digitalna kultura zaziva u teoriji i praksi opozicijsku reakciju u pravcu reafirmacije klasične priče ili storytellinga kao arhetipske forme humaniziranja, organiziranja i osmišljavanja ljudskoga iskustva i znanja. Međutim, kada Amazon najavljuje da će autora honorirati onoliko koliko je stranica njegova teksta pročitano zahvaljujući aplikacijama za praćenje takvih rezultata, kada Christian Salmon otkriva storytelling kao novi instrument korporativnog businessa, kada storytelling postaje imperativ komercijalne književnosti i sredstvo industrijalizirane standardizacije književnosti, čemu se izlazi u susret trendom radionica za kreativno pisanje, pitanje je kome i čemu priča danas služi. Nije li prošlostoljetna (post)modernistička dekonstrukcija teksta i dezintegracija njegova ideologiziranog smisla bila onoliko humanija koliko se činila nečitljivom, za razliku od današnjeg zavođenja konzumerističkog objekta atrakcijama fabuliranja iz pera „dobavljača sadržaja“?In science and humanistic teaching, the precedence of quantification, measurability, bureaucratic content organization, and neopositivism – neo in terms of statistical data processing – is increasingly visible. It evidently follows the logic of a computerized presentation of information (instead of knowledge), and thus the capitalist disciplining and controlling of Gorz’s “intangible labor.” With the Internet, network philosophy, hyper- text, and hyperinformation overload, a fragmented, dispersed, and decontextualized digital culture invokes in both theory and practice an oppositional reaction towards reaffirming the classic story or storytelling as an archetypal form of humanizing, organizing, and conceiving human experience and knowledge. However, when Amazon announces that the author will be paid an amount corresponding to the amount of pages of his text that are read through apps for tracking such results, when Christian Salmon discovers storytelling as a new instrument of corporate business, when storytelling becomes an imperative of commercial literature and a means of industrialized standardization of literature, all facilitated by the trend of creative writing workshops, the question is to whom and to what purpose the story serves today. Was the last century’s (post)modernist deconstruction of the text and the disintegration of its ideologized meaning not as humane as it was unreadable, as opposed to today’s seduction of the consumerist object through fabrications from the pen of “content providers”