Ured europskog javnog tužitelja iz perspektive Europskog suda za ljudska prava

The hybrid structure of the EPPO and its strong links to the national legal order raise many questions. One of these is the possibility for EPPO cases to reach the European Court of Human Rights via the role envisaged for national law and national authorities in future EPPO cases. This paper analyses the possibilities of certain EPPO cases being subject to review before the European Court of Human Rights and the avenues that could lead to such an outcome.Uredba Vijeća (EU) 2017/1939 od 12. listopada 2017. o provedbi pojačane suradnje u vezi s osnivanjem Ureda europskog javnog tužitelja kulminacija je godina rada na ideji europskog javnog tužitelja. Uspostavlja Ured EJT-a kao tijelo EU-a s pravnom osobnošću, kojemu je dan zadatak istraživanja i progona kaznenih djela koja utječu na financijske interese Unije. Međutim Ured EJT-a ima hibridnu strukturu, s vidljivim jakim izrazima tzv. međuvladina modela i ima jake veze s nacionalnim pravom. Osnivanje Ureda EJT-a otvara pitanje moguće perspektive Europskog suda za ljudska prava na taj ured. Navedena perspektiva ima dva aspekta, odnosno dimenzije – materijalnu i postupovnu. Prvi aspekt obuhvaća ulogu prava i sloboda kako su zajamčeni Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i tumačeni u praksi Suda, u funkcioniranju Ureda EJT-a i njegovoj težnji za ljudska prava, kao što su ona zajamčena člancima 3., 5. i 8. Konvencije itd. Drugi aspekt obuhvaća mogućnost – postupovni put – da aktivnosti Ured EJT-a dođu pod nadzor Suda u postupku koji bi pred njim pokrenuo pojedinac tvrdeći da su mu povrijeđena konvencijska prava. Naime EU, koji nije članica Konvencije, ne može biti tužen pred Sudom. Međutim u temelju je današnjeg odnosa Suda prema EU-u i pravu EU-a presumpcija ekvivalentne zaštite, što znači da je aktivnost države koja je u skladu s obvezama koje proizlaze iz prava Unije opravdana dok god Unija štiti temeljna prava na način ekvivalentan Konvenciji. Presumpcija je primjenjiva ako je država samo ispunjavala svoje stroge obveze prema EU-u i nije imala prostora za drukčije postupanje, a bio je primijenjen puni spektar Unijinih zaštitnih mehanizama. U odnosu na Ured EJT-a bit je u tome: (i) može li se njegovo postupanje pripisati državi članici tako da privuče nadležnost Suda te (ii) mogu li se postupci države članice (u stvarnosti, postupci njezinih tijela) smatrati ispunjavanjem strogih obveza iz prava EU-a, čime bi bio ispunjen prvi uvjet presumpcije. Međusobno isprepleteni elementi koji otvaraju put nadzoru Suda nad predmetima Ureda EJT-a jesu: a) nacionalno pravo, b) nacionalni sudovi i tijela, c) sudska kontrola. Kombinirani učinak tih čimbenika pruža snažan argument za buduću kontrolu predmeta Ureda EJT-a pred Sudom. Međutim osnovni zaključak koji se može izvući jest složenost i nesigurnost koji slijede. U pravilu, kad je riječ o poštovanju ljudskih prava u kaznenim predmetima, to nije poželjno ni prihvatljivo