LA GUERRA DI SUCCESSIONE SPAGNOLA E LE ORIGINI DELL’EMPORIO DI FIUME (1701 – 1779)

Dopo la fine della Guerra di Successione spagnola (1701 – 1714), numerosi esuli spagnoli si stabilirono nei possessi asburgici in Italia e nel Banato. La cancelleria di stato spagnola veniva alimentata dai proventi del Reame di Napoli. La perdita di Napoli (1734) spinse il segretario di stato spagnolo Ramón de Vilana Perlas (1663 - 1741) a resuscitare il progetto di costituzione di una colonia spagnola nel Banato di Timisoara il cui sbocco al mare avrebbe dovuto essere Fiume, ma la sconfitta contro gli Ottomani del 1739 vanificò tale progetto. I possessi del Perlas situati alle spalle di Fiume furono ceduti al magnate ungherese Theodor Batthyány (1729 - 1812) nel 1764 il quale ingaggiò l’economista francese Accarias de Sérionne onde convogliare verso Fiume le esportazioni ungheresi. Sérionne suggerì nel 1768 di migliorare i collegamenti viari ma anche istituzionali del porto adriatico con l’Ungheria, soluzione attuata da Maria Teresa entro il 1779.Rijeka se u svojoj povijesti oduvijek nalazila na marginama glavnih trgovačkih pravaca. Prekretnica je nastupila nakon rata za španjolsku baštinu 1701. - 1714. Engleska je odlučno podržala habsburške vojne kampanje protiv Osmanlija, saveznika Francuske. Pobjede u Bečkom ratu i u kasnijim kampanjama omogućile su posredovanjem Engleske i Nizozemske povratak velikog dijela Ugarske utanačenog Karlovačkim mirom 1699. godine. Pohod Eugena Savojskog omogućio je Beču da s mirom u Požarevcu 1718. pripoji i Temišvarski Banat i dio Srbije. Car Karlo VI se mirom u Rastattu odrekao španjolskog prijestolja, ali je stekao španjolske posjede (Milano, Napulj, Sardiniju, španjolsku Nizozemsku). Britanski su diplomate prisilili Veneciju da odustane od monopola nad Jadranom, pa je car Jadran proglasio slobodnim za plovidbu 1717. godine, kako bi mogao uspješno djelovati na Siciliji gdje su se iskrcale burbonske jedinice iz Španjolske. Nakon poraza 1714. veliki broj španjolskih izbjeglica doselio se u Italiju, a nekoliko je španjolskih pukovnija sudjelovalo u ratnim kampanjama protiv Turaka u Banatu. U Beču je djelovalo i Španjolsko državno vijeće koje je financirala Napuljska državna blagajna. Gubitak Napulja i Sicilije 1735. prisilio je španjolskog državnog sekretara markiza Perlasa da ozbiljno proradi na projektu osnivanja kolonije španjolskih izbjeglica u Banatu. “Nova Barcelona” trebala je biti izgrađena kraj današnjeg Zrenjanina ali su porazi u ratu 1739. onemogućili ostvarenje plana. Don Ramón de Vilana Perlas Marqués de Rialp (1663. - 1741.) je već 1724. postao vlasnik bivših zrinsko-frankopanskih imanja u Hrvatskom primorju i Gorskom kotaru, zamijenivši ih za dva posjeda u Napulju i na Siciliji gdje je car Karlo VI prognao Rákóczyijeve sinove. Upravu nad imanjima vršio je španjolski plemić aragonskog podrijetla Antonio de Verneda (1693. – 1774.) koji se stalno nastanio u Rijeci. Nakon Ramónove smrti 1741. posjede je naslijedio sin Francesco de Paula Ramon Vilana Perlas (1704. – 1773.) koji će 1752. postati guverner Temišvarskog Banata. Iste je godine 1752. šef Tršćanske trgovačke Intendence, grof Nicholas Hamilton (1715. – 1769.) i formalno preuzeo vlast nad Rijekom i započeo proces modernizacije njene uprave pod nadzorom Dvorske komore iz Graca kojom je upravljao još jedan Škot, grof Leopold von Leslie. U tu je svrhu osnovana posebna komisija na čelu koje je 1760. postavljen Ramonov unuk i sin Temišvarskog guvernera dvorski komesar Raimund Karl Graf von Vilana-Perlas. Perlasova komisija uspjela je da do 1763. upravu luke i grada Rijeke ustroji po uzoru na Trst a već je slijedeće godine 1764., uz Vernedino posredovanje, ugarski grof Theodor Batthyány (1729. – 1812.) otkupio Perlasova imanja u riječkom zaleđu: Ozalj, Brod i Grobnik. Batthyány je angažirao francuskog ekonomistu Jacquesa Accariasa de Sérionne (1706. – 1792.) da mu razradi prikladnu razvojnu ekonomsku strategiju: Francuska je iz Ugarske počela uvoziti proizvode koje je prije dobavljala iz svojih američkih kolonija koje je izgubila u sedmogodišnjem ratu (1756. – 1763.). Sérionne je 1768. savjetovao da se Rijeka što bolje poveže sa Ugarskom i u upravnom smislu. Nakon proputovanja god. 1775. Josipa II po jadranskoj obali i Hrvatskoj, Rijeka je 1776. uključena u novoosnovanu Severinsku županiju, koja je bila u sastavu banske Hrvatske pa prema tome i Ugarske. Marija Terezija ukida Hrvatsko kraljevsko vijeće 16. kolovoza 1779. ali njegove nadležnosti nije prenijela na Sabor, već na Ugarsko namjesničko vijeće, u kojem je ban dobio mjesto savjetnika. Iste je godine pripojen Ugarskoj i Temišvarski Banat kao naknada za ugarske kontribucije u ratu za bavarsku baštinu 1778. – 1779. Rijeka se tako afirmirala kao izvozna luka za ugarske i banatske proizvode prema Francuskoj, Španjolskoj i južnoj Italiji, trgovini koje je već u prethodnom desetljeću razvila riječka Privilegirana trgovačka kompanija i njena rafinerija šećera a koju je sada nadziralo Ugarsko namjesničko vijeće preko svojeg guvernera