RAZVOJ, ZNAČAJ I ULOGA NEPROMJENLJIVIH DIJELOVA USTAVA

Ideja o nepromjenljivim dijelovima ustava može se pronaći još u antičkom razdoblju grčkih polisa. Nakon toga prihvaćaju je i ustavotvorci tijekom 18. st. Prvi pisani ustavni dokumenti toga razdoblja sadrže zabrane promjene ustava, primjeri su svakako Ustav SAD-a iz 1787. i francuski Ustav iz 1791. Od toga vremena ustavotvorci sve češće posežu za unošenjem takvih nepromjenljivih dijelova u ustave. Motivi za njihovo unošenje u ustav, kao i ciljevi koji se time žele postići, mogu biti različiti. Dva su načina na koje se zabrana promjene unosi u ustave: izričito i prešutno. Takva zabrana može biti trajna ili samo privremena, može se odnositi na cijeli ustav ili samo na neke njegove dijelove. Bez obzira na mnoge izazove s kojima se suočava cijeli koncept nepromjenljivih dijelova ustava, vidljiv je uzlazni trend njegova unošenja u ustavne dokumente. Takve „vječne klauzule“ sve se češće mogu pronaći u ustavima diljem svijeta