Prilog odnosu pojedinačnog i općeg u srednjovjekovnoj metafizici

Ovaj kratki filozofski esej težit će prikazu odnosa pojedinačnog i općeg u antičkoj i srednjovjekovnoj metafizici, odnosno prikazu cjeline i dijela – totaliteta (društva) s jedne, i pojedinca koji ga konstituira, s druge strane. Esej će se u svom prvom dijelu najviše temeljiti na drugoj knjizi Politike, u kojoj Aristotel većinu vremena posvećuje kritici Platonove države, pritom iznoseći argumente zašto ona ne bi funkcionirala, dok paralelno postavlja temelje vlastitoj utopiji koju će izložiti u sedmoj i osmoj knjizi, na koje će se ovaj rad manje osvrtati. Drugim riječima, Aristotel pokušava utemeljiti svoje stajalište u kojem na državu gleda kao na pluralitet, u kontrastu s Platonovim poimanjem iste kao cjeline, odnosno političke zajednice kao ono što više jedno. To ne znači da je on u potpunosti vidi kao mnoštvo bez zajedničkih temelja, nego da se u takvoj zajednici očuvao individualitet, ali da je on isto tako usmjeren k zajedničkom dobru cijele zajednice. Za razliku od Platona, Aristotel ne želi ukinuti privatno vlasništvo i obitelj jer ne smatra da će to učiniti državu više jednom, nego da će učinak toga čina biti upravo suprotan. Dakle, obojica pokušavaju stvoriti zajedništvo u državi, ali kroz drugačije metode i s drugačijim krajnjim ciljem, što prvi dio ovog eseja želi i prikazati. Težište drugog dijela ovog eseja je na prikazu Tominog shvaćanja odnosa pojedinačnog i općeg, odnosno pojedinca i političke zajednice (civitas) te krajnjeg cilja njegove političke zajednice – blaženstva. Navedeni dio je važan s obzirom na Tominu recepciju Aristotela nakon višestoljetne “dominacije” Augustinova platonizma. Drugim riječima, objasnit će se veza između Boga, vladara i političke zajednice te će se objasniti na koji način čovjek dolazi do blaženstva, a i zašto mu teži. Također, esej će se u vrlo kratkim crtama osvrnuti i na demokratske niti koje se pojavljuju kroz Tomin nauk o državi. Esej, koji se ograničava samo na pojedine segmente ovog problema, ukazuje na suvremenu važnost odnosa pojedinačnog i cijelog (pojedinca i društva) kao trajno određujuć problem ne samo filozofijskih, nego i društvenih rasprava u cjelini. Primjerice, moto Europske unije “Ujedinjeni u različitosti”, odnosno pozicija prema kojoj različitost ne isključuje jedinstvo (jedno) nego ga upravo jamči, svoj temelj ima u europskoj tradiciji filozofskog mišljenja, zbog čega smo ovaj segment antičkih promišljanja odlučili ukratko prikazati