Psychoanalysis: Will to Change

U radu se ispituje i razmatra psihoanaliza u kontekstu njemačkog idealizma i znanosti te pozicije slobodne volje i determinizma. Govori se o daljnjim konzekvencama psihoanalize u odnosu na determinizam koji je njen sastavni dio i o njenom položaju u odnosu na filozofiju. Također, propituju se načini i mogućnosti promjene subjekta, odnosno postavke o tome kako se subjekt, prema psihoanalizi, ne želi promijeniti, već održati stanje prethodne ugode. Cilj je terapije usmjeravanje subjekta na njegovo nesvjesno, čime se dolazi do auto-refleksije. Znanje koje subjekt dobiva refleksijom uvijek je u fazi rekonstruiranja te se nikad ne može privesti kraju i dovesti do apsolutnog znanja. Znanje i cjelokupna osobnost u konstantnoj su mijeni koja se odvija unutar subjekta, ali dijalektički – u odnosu na vanjski svijet. Iz pozicije klasičnog njemačkog idealizma razmatra se moment volje kao moguće početne točke slobode u promjeni subjekta, a koju psihoanaliza ne uzima u obzir.The paper examines psychoanalysis in the context of German idealism and science, the position of free will and determinism. It deals with further consequences of psychoanalysis concerning determinism as its component, and its position regarding philosophy. The ways and possibilities of the change of subject are discussed, i.e. how the subject, according to psychoanalysis, does not want to change but maintains the state of previous pleasure. The goal of therapy is to direct a subject to their unconscious, which leads to self-reflection. This knowledge, which the subject receives by reflection, is always in the phase of reconstruction and can never come to an end and lead to absolute knowledge. Knowledge and the whole personality are in a constant change within the subject, but also dialectically related to the outside world. From the position of classical German idealism, the moment of will is considered as a possible starting point of freedom in the change of subject, thus for not taken into account by the psychoanalysis