The Crisis of Democratic Constitutionalism and the Prospects of Further Democratic Transition in Croatia

Velika očekivanja koja je donijela “ustavna revolucija” iz 1990. godine nisu se ostvarila. Teorija “demokratske tranzicije” od samog početka patila je od vidljivih slabosti: pretpostavke kako je u Europi i svijetu zaista uspostavljen novi poredak, utemeljen na altruizmu, solidarnosti, brizi za sveopći napredak i, iznad svega, na odricanju od uporabe sile. U tom procesu Hrvatska je jako kasnila zbog okolnosti koje je donijela agresija, pobuna, okupacija dijela teritorija i nužnost obrane suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti kao primarna zadaća. Nove nade donijelo je punopravno članstvo u Europskoj uniji, ali samo kratkotrajno: tijekom dugogodišnjih priprema i pregovora, od Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju iz 2001. godine do potpisivanja Ugovora o pristupanju 2011. godine te punopravnog članstva 2013. godine, sama Europska unija bitno se promijenila, što se najizrazitije odražava na planu europskog konstitucionalizma i konstitucionalizma država članica. U sveopćoj regresiji i redukciji očekivanja ne možemo očekivati potrebne i bitne promjene u Republici Hrvatskoj. Gledajući situaciju u europskim državama i na razini same Europske unije ne možemo se oteti dojmu kako se, nakon relativno kratkotrajnog prekida, temeljni koncepti demokracije i liberalnog konstitucionalizma nalaze na udaru klatna povijesti, koje se ponovno zanjihalo u suprotnom pravcu. Trijumfalni marš ustavnih revolucija, nošen dugo potiskivanim težnjama građanstva, zaustavljen je puzećim protuudarom konzervativnih nacionalističkih oligarhija, uspostavljenih na široko rasprostranjenom razočaranju što ga je donijela globalizacija, privatizacija i podvrgavanje države blagostanja interesima krupnog kapitala i diktaturom menadžmenta velikih korporacija. Gotovo su potpuno zaboravljena velika očekivanja što ih je donijelo rušenje “komunističkih” autokracija prije tridesetak godina. Pravna i politička teorija tek se okreće tom suštinskom problemu modernog svijeta izgrađenog na konceptima demokracije, konstitucionalizma, vladavine prava i promicanja ljudskih prava. Vrijeme je da se i u Hrvatskoj okrenemo pokušajima sinteze i razmotrimo kako očuvati temelje tek uspostavljenog konstitucionalizma i zaista nezrele “nove demokracije”. Autor smatra kako će ustupci i promjene biti nužni, ali odlučno naglašava stav da poželjne alternative nema.Thirty years after the “constitutional revolutions” of the 1990s, the best part of the modern political and social theory prevalently turns its focus to the evident crisis of democracy and constitutionalism in the modern world. Not only had the excessive expectations not been justified, but the very viability of the concept of liberal democratic constitutionalism was brought into question. Croatia has been slow and continues to fall behind due to a decade of efforts to victoriously complete the process of establishing an independent and sovereign state during the struggle against foreign aggression and domestic rebellion by a part of the population. This problem has been exacerbated by the political and economic developments in the neighbouring countries. The consequence of the longest negotiations on accession to the European Union membership to date was that the Union into which Croatia was finally admitted is very different from the one for whose membership it had applied. After a brief analysis of the new challenges which have profoundly changed the European Union, the author pleads for a realistic orientation in constitutional and political theory, which in his view must offer radical answers to these challenges in order to provide intellectual grounds for dealing with this crisis, while preserving the fundamental elements of liberal democratic constitutionalism