Zadužnica u hrvatskom pravnom sustavu i sudskoj praksi

Zadužnica je u hrvatski pravni sustav uvedena 1996. godine, iako ne odmah pod tim nazivom, ali sa svim obilježjima koje podrazumijeva taj institut osiguranja tražbina. U posljednjih dvadeset godina izvršeno je niz većih ili manjih izmjena odredbi koje reguliraju način izdavanja, svojstva i pravne učinke zadužnice. Međutim, sve do danas evidentna je podnormiranost ovog instituta ovršnog prava, a u praksi su kontinuirano prisutne dvojbe u svezi postupanja sa zadužnicom od njezina nastanka pa sve do ostvarivanja prava iz zadužnice ili prestanka tog prava. Osnovni cilj rada je prvenstveno ukazati na sve probleme i dvojbe u svezi postupanja sa zadužnicom od njezina izdavanja pa do ostvarivanja prava iz zadužnice, odnosno do prestanka prava temeljem zadužnice, uz istodobni prijedlog rješenja tih dvojbi u pravnoj regulativi i sudskoj praksi. Primjerice, te dvojbe odnose se na dospjelost prava iz zadužnice, zastaru tog prava, pravni interes za usporedno pokretanje parnice, vraćanje zadužnice dužniku nakon ispunjenja osigurane tražbine, ima li zadužnica značenje presuđene stvari, mogućnost traženja ovrhe i bez prethodnog obraćanja Financijskoj agenciji, prilaže li se zadužnica u izvorniku ili preslici kod ostvarenja prava temeljem zadužnice kao ovršne isprave i sl. Uvodno se u radu navodi pojam i pravna obilježja zadužnice kao i povijesni pregled pravne regulative instituta zadužnice, a nakon toga se razrađuju sporna pitanja uočena u praksi uz prikaz pravnih stajališta sudova, posebno Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao najvišeg tijela sudbene vlasti