Učiteljski stavovi o poučavanju učenika s disleksijom

The aim of this paper is to examine teachers’ attitudes toward teaching dyslexic students and to determine whether there are statistically significant differences in their attitudes regarding gender, workplace, initial education, and continual professional development. The study involved 233 elementary school teachers. The Scale of Teachers’ Attitudes toward Teaching Dyslexic Students was used with a three-factor structure: (1) individualized teaching methods; (2) adaptation of teaching materials and evaluation procedures; and (3) support of classroom atmosphere and cooperation. The teachers had positive attitudes toward teaching dyslexic students in all three dimensions. The class teachers and those trained during their initial and continuing professional development and informal education to teach students with learning difficulties had positive attitudes that were statistically more significant. In conclusion, the obtained differences in the teachers’ attitudes toward teaching dyslexic students with regard to their professional qualifications during initial and continual professional development indicate the need for systematic teacher education, particularly considering the ways of adapting teaching materials and evaluation procedures so that dyslexic students would receive education appropriate to their abilities and strengths at all levels of education.Cilj je ovoga rada istražiti stavove učitelja o poučavanju učenika s disleksijom te utvrditi postoje li statistički značajne razlike u stavovima s obzirom na spol, radno mjesto, inicijalno obrazovanje i trajni profesionalni razvoj. U istraživanju su sudjelovala 233 osnovnoškolska učitelja. Koristila se Skala stavova učitelja prema poučavanju učenika s disleksijom trofaktorske strukture: (1) individualizirani postupci poučavanja; (2) prilagodba nastavnih materijala i postupaka vrednovanja i (3) podrška razrednim ozračjem i suradnjom. Učitelji imaju pozitivne stavove prema poučavanju učenika s disleksijom u svim trima dimenzijama. Pritom statistički značajno pozitivnije stavove imaju učitelji razredne nastave i oni koji su se usavršavali za rad s učenicima s teškoćama tijekom inicijalnoga i trajnoga profesionalnog razvoja, kao i samostalnim učenjem. Zaključno, dobivene razlike u stavovima učitelja prema poučavanju učenika s disleksijom s obzirom na njihovu stručnu osposobljenost tijekom inicijalnoga i trajnoga profesionalnog razvoja ukazuju na nužnost sustavnije edukacije učitelja, osobito o načinima prilagodbe nastavnih materijala i postupaka vrednovanja, kako bi na svim razinama obrazovanja učenici s disleksijom dobili obrazovanje primjereno svojim sposobnostima i jakim stranama