Izbjeglička kriza i lokalni odaziv: kako se lokalni kapaciteti nose s priljevom migranata u Istanbul

Although Turkey has been gradually transforming into a country of asylum, its legislation concerning refugees remains inadequate to guarantee the fundamental rights and basic needs of this population, such as accommodation, healthcare, and employment. However, following legal modifications in 1994 and 2013, persons from non-European countries have been allowed to apply for “temporary asylum” in Turkey. Currently, almost 90% of Syrian refugees in Turkey live in different Turkish cities, and Istanbul is hosting the highest number of out-of-camp Syrians. Temporary asylum status provides these refugees with some basic needs. Refugees living in camps have access to education, water, food, shelter, and health services, while others may benefit only from the right to free healthcare and medication if they are registered. Consequently, the noncamp populations living in different cities have exerted considerable pressure on municipalities. The present study tries to analyse the legal a nd administrative ramework in Turkey which provides assistance to refugees at the local level. For this purpose, the experiences of lower tier municipalities in Istanbul have been described, and their capacities as well as difficulties in dealing with the crisis have been assessed. The study focuses on three municipalities: Zeytinburnu, Sultanbeyli, and Sisli. In Istanbul, services delivered to Syrian refugees vary noticeably from one unicipality to another. The lower tier municipalities generally incorporate the services they offer to refugees within the framework of emergency management, and more specifically, assistance to the poor and needy. However, a few municipalities do carry out well-developed, integration-oriented, and longer-term programmes. It would not be wrong to claim that muddling through determines local action, which has been built gradually. The lack of legal clarity surrounding local administrations’ responsibilities towards refugees and the lack of long-term governmental policies constitute major obstacles to the enhancement of local action.Iako Turska postupno postaje zemlja azila, zakonodavstvo koje se bavi izbjeglicama i dalje je nedostatno da bi se izbjegličkoj populaciji zajamčila osnovna prava i osigurale osnovne potrebe, primjerice smještaj, zdravstvena zaštita i zaposlenje. Izmjenama zakona uvedenih 1994. i 2013. godine državljani izvaneuropskih država stekli su mogućnost dobivanja “privremenog azila“ u Turskoj. Trenutno gotovo 90% sirijskih izbjeglica u Turskoj živi u gradovima, a najveći broj izbjeglica smještenih izvan kampova živi u Istanbulu. Status privremenog azila osigurava im osnovne potrebe. Izbjeglicama smještenima u kampovima osigurano je sklonište, hrana, voda, zdravstvena skrb i mogućnost školovanja, no ostali mogu iskoristiti pravo na besplatnu zdravstvenu skrb i lijekove jedino ako su registrirani. Stoga izbjeglice izvan kampova stvaraju velik pritisak na općine u gradovima u kojima žive. U radu se analizira turski zakonski i administrativni okvir unutar kojega se na lokalnoj razini pruža pomoć izbjeglicama. Razmatraju se iskustva istanbulskih općina niže razine te se ocjenjuju njihovi kapaciteti i načini na koji su se nosili s poteškoćama u kriznom razdoblju. U radu se u tom smislu detaljnije opisuju tri općine: Zeytinburnu, Sultanbeyli i Sisli. Usluge namijenjene sirijskim izbjeglicama u Istanbulu znatno se razlikuju u svakoj općini. Općine niže razine obično smještaju takve usluge u područje upravljanja kriznim situacijama, posebice u područje pomoći siromašnim i potrebitim osobama. Samo mali broj općina provodi dobro osmišljene i dugoročnije programe usmjerene integraciji. Ne bi bilo netočno tvrditi da se lokalni potezi temelje na snalaženju. Glavnu prepreku unaprjeđenju lokalnih poteza čini nedovoljno jasna pravna situacija što se tiče odgovornosti lokalne administracije prema izbjeglicama kao i nedostatak dugoročne državne politike