When the heaven open up: Biblical and pseudo-Biblical stories in oral tradition

Apokrifi u srednjovjekovnoj hrvatskoj književnosti nisu jedinstvena žanrovska kategorija i mogu se promatrati kao nadžanrovska skupina tekstova koji pripovijedaju o biblijskim osobama i njihovim zgodama ili djelima kojih nema u biblijskome kanonu. Premda su to fiktivna zabavna djela, zgode su uvijek ispripovijedane kao nefikcionalne, u čvrstom odnosu prema biblijskim sadržajima, kršćanskoj pouci i etičkoj poruci. Bili su namijenjeni čitanju naglas i slušanju pa ta otvorena forma omogućuje osobni stil, posuđivanje i kombiniranje motiva, slobodno shvaćanje kronologije ispripovijedanih događaja, djelovanje na emocije recipijenata ganućem i zabavom, ali i ritam pripovijedanja kao u usmenoj književnosti. Na temelju korpusa usmenih predaja i legendi (iz starijih i novijih zapisa) pokazuje se što se događa kad “sveti tekst” potpuno prijeđe u usmenost: tekstovi se preoblikuju, nepojmljivo se objašnjava bliskim, Božje nadomjeπta ljudskim, no ono što u tom procesu folkloriziranja nastaje jest više ili manje uspješna mješavina komičnog i ozbiljnog, vesela, opuštajuća Biblija, koja služi i smijehu i pouci, a pritom oblikuje cjelinu. Slabljenjem prvobitne pouke jačaju fantastični bajkovni elementi, izvorna se biblijska priča dopunjava apokrifima, pri čemu se upleću legendarno, πaljivo i bajkovito. Najbrojniji su tekstovi kozmogonijskih i etioloških predaja koji najjasnije izgrađuju smisleni most između onoga nekoć i ovoga sada, progovaraju lokalnim pripovjedačevim jezikom, imenuju i objašnjavaju svijet podarujući mu dodatno značenje. Interpretacijom primjera tekstova o postanku svijeta, stvaranju ljudi, navještenja i rođenja Isusova, bijega Svete obitelji te, posljedično, o čudima oko Božića, pokazuje se da pripovjedački korpus koji pritom nastaje nije samo slučajna mješavina, a pogotovo ne nerazmrsivo klupko tekstova heterogena podrijetla i različite starosti, već više ili manje uspješna mješavina komičnog i ozbiljnog. Sve su te priče, zajedno s brojnima ostalima koje bismo mogli uvrstiti u neku hrvatsku Bibliju pauperum, dojmljiv dokument o tome kako je dvije tisuće godina kršćanstva i kršćanskoga nauka shvatio, interpretirao, sačuvao i prenosio narod.In Croatian medieval literature apocrypha are not a homogenous generic category and may rather be seen as a suprageneric group of texts which tell stories about biblical men and women and their deeds which are not portrayed in the biblical canon. Even though apocrypha are popular fictional works, the stories are always presented as nonfictional, establishing a firm connection with the Bible ‡ its contents, the Christian doctrine and its ethical message. Since they were written to be read out loud, their open structure allows for the author’s individual style, borrowing and combining motives, a free interpretation of the narrative sequence, narrative rhythm which draws on oral literature, and affects the recipients’ feelings by moving them emotionally while also entertaining them. The corpus of oral stories and legends (in both older and newer transcripts) demonstrates what happens when a “sacred text” completes its transition from a written to an oral form: texts reshape, the unimaginable is explained in familiar terms, the divine is supplemented with that which is human. But what this process of folklorization creates is a more or less a successful mixture of serious and comical, a fun, relaxing Bible which instructs but also entertains. While the morality of stories subsides, fantastic and fairytale elements multiply, original biblical stories are supplemented with apocrypha which introduce elements of legends, anecdotes and fairytales. Most of these texts belong to the genre of cosmogonical and etiological legends which establishes the firmest link between the past and the present; they speak the narrator’s language, they give names to things in the world, thus explaining it and adding to it additional meaning. By interpreting selected texts about the Genesis, the origin of man, the annunciation and the birth of Christ, the Holy Family’s flight into Egypt and other Christmas miracles, the paper demonstrates that the narrative corpus which thus forms is not a random medley or an intricate bundle of heterogeneous texts of different origin and age. All these stories, together with many other which could be assembled in a provisory Croatian Bible pauperum, represents an impressive document on how the Croatian people understood, interpreted, preserved and passed on a two-thousand-year old history of the Christian doctrine