Konzervatorsko nazivlje

U članku se nastoji odrediti doseg naziva conservator-restorer u odnosu na naše tradicionalno nazivlje i utvrditi da se ovaj internacionalni naziv odnosi samo na restauratore, a nikako i na konzervatore. Slično tome razmatraju se sintagme spomenik kulture, kulturno dobro i kulturna baština. Nastoji se ukazati na to da tzv. definicije ovih sintagmi u međunarodnim konvencijama nemaju namjeru biti općima, već se odnose samo na neki od segmenata kulturnih dobara ili baštine kojima se neka konvencija bavi. To nisu prave definicije. Također se na primjerima pokazuje kako internacionalno nazivlje nije u potpunosti prihvaćeno u svijetu; samo nekoliko država ih se pridržava i to samo djelomično. Dakle, ne radi se o nekoj nužnoj obvezi. Na kraju, skreće se pažnja na to da rasprava o nazivlju i nije toliko važna kako to obično mislimo. Mnogo je važnije raspraviti što smo sve do sada svrstavali i što ćemo od sada svrstavati pod kulturna dobra/kulturnu baštinu, jer se javlja ozbiljan problem diskrepancije između onoga što bismo htjeli štititi i onoga što doista možemo zaštititi