The Role of the Theological‑social Discourse of the Church in Croatia in Creating the Culture of Dialogue and Reconciliatio

Različiti su oblici »govora« crkvenih službenika kako ad intra tako i ad extra, prema van, to jest prema društvu, državi i općenito svijetu u kojem kršćani žive. U ovom radu pod naslovom Teološko‑socijalni govor Crkve u Hrvatskoj u stvaranju kulture dijaloga i pomirenja autor se bavi pitanjem uloge i mjesta kršćana i vjere u javnom životu kao i o ulozi Katoličke crkve prema zbivanjima u javnom životu u Hrvatskoj. Riječ je, zapravo, o društvenoj dimenziji vjere, koja je u Hrvatskoj još uvijek ne samo nejasno nego velikim dijelom pitanje obavijeno brojnim poteškoćama kako unutar Crkve tako, još više, u društvenom prostoru. Na temelju postkoncilskoga socijalnog nauka Crkve autor ukazuje na brojne, ali dosad neiskorištene mogućnosti koje Crkva u Hrvatskoj posjeduje u stvaranju kulture dijaloge i pomirenja u sve više podijeljenom hrvatskom društvu. U prvom dijelu rada pod naslovom Koliki je stvarni utjecaj govora crkvenih službenika u hrvatskoj javnosti? autor propituje stvarni utjecaj Crkve na društvena zbivanja u Hrvatskoj koji u posljednjih deset do petnaest godina rapidno slabi. Mnogostruki su razlozi za to, a jedan od važnijih, prema argumentaciji autora, jest sadržaj i način kako crkveni službenici prenose socijalnu poruku evanđelja u hrvatsko društvo. U Hrvatskoj se još uvijek nije oblikovao konkretni socijalni govor Crkve koji bi bio razumljiv i prihvatljiv hrvatskom društvu. U takvoj situaciji ulogu tumača crkvenih stavova u odnosu na društvena zbivanja u Hrvatskoj preuzeli su civilni stručnjaci za vjerska pitanja, koji ipak ne posjeduju nužno potrebne teološko‑crkvene kompetencije za prenošenje socijalnog govora Crkve u konkretno hrvatsko društvo. Tako se iz javnog diskursa postupno izbacuje crkvene i teološke stručnjake, koji bi svojim teološko‑socijalnim govorom mogli pridonijeti razvoju hrvatskog društva. Drugi dio rada pod naslovom Aktualnost i mogućnosti teološko‑socijalnog govora Crkve ukazuje na brojne mogućnosti koje postkoncilski pape Pavao VI., Ivan Pavao II., Be nedikt XVI. i papa Franjo nude u oblikovanju teološko socijalnog govora određene krajevne Crkve, u ovom slučaju Crkve u Hrvatskoj. Četvorica rimskih biskupa, što je veoma važno, postupno nude zajedničku platformu na temelju koje je moguće vjernicima katolicima aktivno sudjelovati u javnom životu određenog društva. Sve se može sažeti u središnju socijalnu poruku pape Ratzingera, to jest u sve prisutniju opasnost sekularističke vizije društva i javnog života u kojoj nema mjesta za Boga, ali i u pokušaju socijalnog nauka Crkve da vjera iznova zadobije mjesto u javnom životu. U trećem poglavlju Crkveni doprinos kulturi dijaloga i pomirenja kao »povijesni kairos« u očuvanju vjerskoga i nacionalnog identiteta autor ukazuje na različite mogućnosti koje socijalni nauk Crkve nudi u oblikovanju kulture dijaloga i pomirenja u socijalnom učenju Benedikta XVI. i pape Franje. Poseban naglasak stavlja se na socijalni nauk pape Franje, koji upravo u dijalogu vidi put izlaska iz krize u kojoj sve više tone današnji svijet.There are various forms of »discourse« of Church officials ad intra and ad extra, i.e. towards outside, towards society, the state, and the world in which Christians live. In this article, entitled The Role of the Theological‑Social Discourse of the Church in Croatia in Creating the Culture of Dialogue and Reconciliation the author engages with the issue of the role and place of Christians and faith in public life and with the role of the Catholic Church in events in public life in Croatia. This concerns the social dimension of faith, which is an issue that is in Croatia still not only unclear but also surrounded by many difficulties in the Church and, even more, in the social space. On the basis of the post‑conciliar social teaching of the Church, the author points out numerous, but until now unused, possibilities for the Catholic Church of creating the culture of dialogue and reconciliation in the Croatian society that is being polarised even more. In the first part of the article, entitled What Is the Real Influence of the Discourse of Church Officials in Croatian Public?, the author analyses the real influence of the Church on social events in Croatia that has been decreasing rapidly in the last ten to fifteen years. There are numerous reasons why this is so, but one of the most important, according to the author´s argument, is contents and manner in which the Croatian society. The concrete social discourse of the Church that would be understandable and acceptable to the Croatian society has still not been formed in Croatia. In such situation, the role of the interpreter of Church positions in relation to social events in Croatia has been taken by civil experts for religious issues, who do not possess the needed theological‑ecclesial competency for transmitting the social discourse of the Church to the concrete Croatian society. Hence, Church and theological experts are being evicted progressively from the public discourse and, therefore, they cannot contribute to the development of Croatian society through their theological‑social discourse. The second part of the article, entitled The Relevancy and Possibilities of Theological‑Social Discourse of the Church, points out many possibilities that the post‑conciliar popes, Paul VI, John Paul II, Benedict XVI, and Francis, offer for the formation of the theological‑social discourse in particular churches and, in this case, in the Church in Croatia. Most importantly, the four Roman bishops progressively offer a common platform on the basis of which lay believers could actively participate in public life of a given society. All of this can be summarised by the central social message of pope Francis, i.e. the progressively present danger of secularised vision of society and public life in which there is no place for God, but also the attempt of the social teaching of the Church to find a place of faith in the public life. In the third part, entitled Church´s Contribution to the Culture of Dialogue and Reconciliation as a »Historical Kairos« in the Preservation of Religious and National Identity, the author points out various possibilities that the social teaching of the Church offers for the formation of the culture of dialogue and reconciliation in the social teaching of pope Benedict XVI and pope Francis. The special emphasis is put on the social teaching of pope Francis, who sees a way out of crisis in which the world is sinking precisely through dialogue