Boskovich’s explication of the principle of continuity

Temeljna svrha ovoga rada je prikaz Boškovićeva poimanja i objašnjenja načela kontinuiteta u kontekstu njegove prirodne filozofije. Prije toga, u kraćim crtama i poradi potpunijeg razumijevanja, u radu se iznose Boškovićevi biografski podatci kontekstualizirani u određenom vremenu. Načelo kontinuiteta formulirano je kao zahtjev da se promjena ili prijelaz s jednog stanja na drugo odvija preko svih međustanja, odnosno ono znači odsustvo skoka u bilo kakvoj promjeni. To načelo u Boškovićevoj prirodnoj filozofiji ne stoji zasebno, već ima snagu osnove za daljnje zaključivanje, odnosno biva temeljem za izvođenje teorije sila. Iz toga je razvidno kako se opravdanost dotične teorije sila temelji na opravdanosti načela iz kojega se izvodi, zbog čega Bošković to načelo induktivno i metafizički dokazuje. Nakon iznošenja takvog dvostrukog dokazivanja u radu, naglasak se stavlja i na jedinstvo empirijskog i konceptualnog koje se njime postiže, a koje je od iznimnog značenja za Boškovićevo djelo.The main aim of this article is to present Bošković’s understanding and explication of the principle of continuity in the context of his natural philosophy. Before that, in shorter lines and for better understanding, the article presents Bošković’s biographical data contextualized within a specific time. The principle of continuity is formulated as a request that change or transition from one state to another goes through all intermediate states, therefore it implies the absence of leap in any kind of change. This principle does not stand separately in Bošković’s natural philosophy but has a meaning of basis for further concluding, in fact it stands as a foundation for derivation of the theory of forces. From this it is evident that the validity of the mentioned theory is based on the validity of the principle from which it is derived, which is why Bošković proves the principle inductively and metaphysically. After the presentation of this double proving, the article emphasizes the unity of conceptual and empirical achieved by mentioned proving, what is very significant for Bošković’s work.