Satan and Adam: character opposites in Milton’s didactic vision in Paradise Lost

Brojne suprotnosti prevladavaju u Miltonovim djelima čak i pri površnom pogledu; od njegovih ranih pjesama L’Allegro i Il Penseroso, kratke drame Comus, do tri najpoznatija djela: Izgubljeni raj, Pronađeni raj i Samson Agonistes. Suprotnosti omogućuju predstavljanje različitih gledišta i mišljenja o mnogobrojnim temama; one su zapravo element koji čini ova djela i dalje svježima i relevantnima od trenutka njihova objavljivanja u drugoj polovici 17. stoljeća, sudeći prema ogromnome broju objavljenih kritičkih osvrta nakon toga. Najvažnija relacija suprotnosti u ovim je djelima ona između glavnih likova, promišljanje o ovim vezama čini Miltonov didaktički izražaj puno bogatijim i složenijim od jednostavne podjele na dobro i zlo koja je ponekad prisutna. Usprkos očitoj moralnoj dimenziji poznatih biblijskih priča o čovjekovu padu, pobuni u raju, Isusovu i Samsonovu iskušenju, povremeni višeznačni aspekti binarne podjele dobra i zla, milosti i okrutnosti, poniznosti i arogancije određenih likova mogu dovesti do neočekivanih zaključaka u načinima na koje se moralnost i važnost tih likova mogu promišljati. Zbog toga Miltonov moralni izričaj može ići iznad jednostavnoga dualizma dobra i zla te biti bliži složenosti prisutnoj u životu općenito. U Izgubljenom su raju Sotona i Adam prikazani na dosta različite i naizgled nepomirljive načine: prvi je klasični karizmatični ratnik i zli pobunjenik, dok je drugi krotki, poslušni i miroljubivi dobri kršćanski junak. Koliko god ova dva lika bila suprotna, bilo moralno, kulturološki i sl., ponekad se može doći do iznenađujućih sličnosti.Even at a cursory glance, opposites of all sorts prevail in Milton’s works, from his early poems like L’Allegro and Il Penseroso, his masque Comus, to three most known works, Paradise Lost, Paradise Regained and Samson Agonistes. These opposites provide the proliferation of different perspectives and opinions on a host of ideas; they are effectively the element that keeps these works still fresh and relevant since their inception in the second half of the 17th century, judging from the sheer number of subsequent critical reviews published on Milton. The most important oppositional relation in these works is the one between the characters, and contemplation of these makes Milton’s didactic statement richer and more complex as opposed to the simple moralizing that is sometimes present. Despite the obvious moral dimension of the well-known Biblical stories such as the Fall, the rebellion in Heaven, temptation of Jesus and Samson, occasional ambiguous aspects of the supposedly good and evil, merciful and cruel, modest and arrogant characters may yield unexpected results in the way one can view morality and the ability of a character to relate to us. Thus, Milton’s morality vision can go beyond the basic duality of good and evil and be closer to the complexity of life itself. In Paradise Lost, Satan and Adam are portrayed quite differently, with the first being the charismatic war leader and an evil adventurer, while the other is meek, obedient and peaceful Christian hero. However, upon closer inspection, one can find surprising similarities and ambiguities between them