Yugonostalgia: Yugoslavia as a Meta-space in Contemporary Art Practices

U postsocijalističkom metaprostoru nepostojeće Jugoslavije umjetničke prakse opstaju i komuniciraju u istom prostoru u kojemu su djelovale i prije raspada države, jednako kao i prije njenog nastanka. Istovjetni prostor, prožet službenim diskursima negacije socijalističke povijesti, jednako koliko i njezinom banalizacijom, prevodeći je u pop-kulturu, odnosom prema toj „nepostojećoj“ prošlosti u procesima identitetske formacije sudjeluje u umjetničkim praksama koje se bave „imaginarnim“ povijestima i prostorima SFRJ, otvarajući na taj način pitanje imaginarnosti/realnosti jugoslavenskog (kulturnog) prostora. U ovom radu, s fokusom na Srbiju i Hrvatsku, pokušavamo mapirati različite načine, oblike i medije na koje i u kojima se Jugoslavija pojavljuje u suvremenoj umjetničkoj proizvodnji, u teorijama sjećanja i otvaranja pitanja učinkovitosti nostalgije kao potencijalno subverzivnog elementa umjetničkog djela. Pregledom manjeg broja umjetničkih postjugoslavenskih praksi, mlađe generacije umjetnika, pokušavamo identificirati politički stav te generacije prema Jugoslaviji i revizionističkim državnim narativima. Drugim riječima, što nam suvremena umjetnička proizvodnja koja tematizira Jugoslaviju govori o suvremenom društvu i metaprostoru koji nastanjujemo (i obratno)?In the postsocialist meta-space of now non-existing Yugoslavia, art practices persist and communicate in the same space in which they operated before the demise of the socialist state, just as they had done before its foundation. This same space, permeated by the official discourses that both deny the socialist past and banalize it by translating it into pop culture, uses the relationship with that “non-existing” past in the processes of identity formation, participating in art practices that focus on the “imaginary” pasts and spaces of socialist Yugoslavia, which raises the issue of the imaginary/real in Yugoslav cultural space. Focusing on the examples of Serbia and Croatia, this paper seeks to map the different ways, forms, and media in which Yugoslavia appears in the contemporary artistic production, viewing it the prism of the theories of remembrance and focusing on the efficiency of nostalgia as a potentially subversive element in an artwork. Offering a selection of post-Yugoslav art practices, specifically those of the younger generation of artists, the authors seek to identify the political stance of this generation towards Yugoslavia and the revisionist narratives of the states. In other words: what does the contemporary art production thematizing Yugoslavia tell us about the contemporary society and the meta-space that we inhabit (and vice versa)