HEIDEGGEROVO POIMANJE TEHNIKE

U današnjem svijetu racionalizacije, tehnika je fenomen koji uvelike određuje svakidašnjicu suvremenog pojedinca i društva. Perspektiva koja izlazi iz uobičajenog i često ograničenog okvira razmatranja tehnike pripada eminentnom filozofu 20. stoljeća Martinu Heideggeru, koji tehnici pristupa strogo ontološki: analizom instrumentalnosti dolazi do starogrčkog shvaćanja pro-iz-vođenja, koje krije koncept istine kao neskrivenosti. Pritom on τέχνη određuje kao specifičnu vrstu znanja vezanu uz pro-iz-vođenje, analiza koje vodi u smjeru »otkrivanja«. Naime, Heidegger raskriva tehniku kao način otkrivanja pri čemu se za njezinu bît otvara područje istine (bitka), čime tehnika i postaje ontološki pojam. No njega najprije zanima moderna tehnika, pa razmatranjem moderne znanosti, koja prirodu uspostavlja kao izračunljivi sklop sila, i metafizičkih joj temelja, Heidegger dolazi do zaključka da je suvremeni čovjek tehničkog razdoblja izazvan na otkrivanje koje prirodi pristupa kao skladištu energetskih »ostava«. Tomu je tako zbog bîti tehnike, koju naziva po-stavom: ona, naime, pokazuje odnos čovjeka i bitka u tehničkom svijetu, odnos koji određuje ustroj našeg doba, a koji se prokazuje čovjekovim tehničkim pristupom u smislu izazivanja prirode na isporuku energije. Smjernice napuštanja takvog stanja stvarî Heidegger objašnjava opskurno, ističući područje umjetnosti, s naglaskom na pjesničkoj sastavnici; sveza pjesništva i mišljenja prema njegovoj procjeni omogućuje čuvanje bîti stvarî – što je ključno za napuštanje tehničkog ophođenja