Caelius’ Translation of Xenophons’s Anabasis

Opće je poznato da su renesansni intelektualci, potaknuti rimskim uzorima, revno izučavali klasičnu grčku književnost. Istodobno s osnivanjem grčkih katedri talijanski je Quattrocento svjedočio pojavi brojnih pomagala za učenje tog jezika. Mnogi su se tako okušali u prevođenju s grčkog na latinski, pri čemu su djela grčkih prozaika uživala silnu popularnost. Među onodobnim prevodiocima i učiteljima na osobito visokoj cijeni bio je Demetrije Halkondil. U njegovoj školi stasao je i dubrovački humanist Miho Celije Gradić, autor najstarijeg sačuvanog prijevoda Ksenofontove Anabaze. Cilj ovog rada jest prikazati glavne značajke netom spomenutog prijevoda u okviru renesansnog prevođenja s grčkog na latinski. U tom smislu valja usporediti Celijeva prevodilačka načela s nagnućima njegova slavnog učitelja i potom vrednovati Dubrovčaninov prevodilački zahvat u kontekstu recepcije Ksenofonta. Poslije skiciranja kulturno-povijesnih prilika u kojima je nastao Celijev prijevod, analiziraju se njegove prevodilačke tehnike, ocjenjuje se kvaliteta prijevoda Anabaze i, konačno, traga se za verzijom grčkog teksta kojom se Celije služio u prevođenju.The Renaissance imparted a new impetus to the study of Greek in the West. Among the most influential teachers of Greek in Italy was Demetrius Chalcondyles, who taught the Dubrovnik native Michael Caelius Gradius (Miho Celije Gradić)(about 1465-1527). Like many of his contemporaries, Gradius decided to try his hand at translating from Greek into Latin, opting for prose. His translation of Xenophon’s Anabasis, a work popular for both its theme and its simplicity of style, is extant in manuscript (Staatsbibliothek zu Berlin, Ms. Phillipps 1900). In his translation, Caelius shows an excellent knowledge of Greek and Latin grammar and the art of composing a Latin text according to the rules of classical syntax. Some places in the translation are not consistent with the Greek text considered standard today, and there is no Greek source described in textual criticism to identify these places. The question of what Caelius’ source for the translation was remains unresolved