The Right to the Use of Force in Contemporary International Law

U suvremenom međunarodnom pravu, posebice u doktrini, postoji gotovo konsenzus u pogledu apsolutne zabrane jednostrane upotrebe sile od strane država, osim u samoobrani. Ta je zabrana sadržana kako u Povelji Ujedinjenih naroda, tako i u drugim najvažnijim univerzalnim i regionalnim međunarodnopravnim dokumentima, kao i u običajnom međunarodnom pravu. No praksa država često je drugačija. Države, doduše, ne osporavaju navedenu zabranu na razini primarne norme, kao svoju obvezu, no pokušavaju, u pravilu vođene vlastitim interesima, u međunarodno pravo uvesti iznimke takvoj zabrani nastojeći ih predstaviti u obliku sekundarnih međunarodnopravnih normi tj. u vidu »reakcije« na kršenje ovih primarnih normi od strane »drugih«. Rad se u tom smislu fokusira na najčešći od takvih pokušaja – ekstenzivna tumačenja prava na samoobranu, kako u smislu nastojanja država na širenju njegovih »vremenskih« granica različitim tumačenjem početka oružanog napada, tako i u smislu širenja njegova sadržaja – u smislu opravdanja upotrebe sile prema nedržavnim akterima.In contemporary international law there is almost a universal consensus on the peremptory (ius cogens) character of the norm prohibiting the unilateral use of force, except in self-defence. This prohibition is contained both in the UN Charter, regional documents as well as in international customary law. However, the reality is often different. As a rule, States do not call into question the above-mentioned prohibition on the level of primary norms, but often attempt to introduce exceptions to this prohibition in the form of various secondary norms. This paper deals with some of these attempts directed to the extensive interpretation of self-defence, i.e. Art. 51 of the UN Charter