Pragmatic aspects of a dramatic dialogue in qui pro quo situations

Kako bi bio vjerodostojan i uvjerljiv i kako bi se shvatila ozbiljnost i važnost onoga o čemu govori, dramski dijalog mora preuzeti sve osobine „prirodnih“ dijaloga. To je jedini način na koji može prikazati „stvarnost“ događaja. Slijedeći razgovorni diskurs i preuzimajući sve njegove zakonitosti, dramski dijalozi preuzimaju i ono što u razgovornom diskursu nije poželjno: nejasnoće i nerazumijevanja. U kontekstu književnoumjetničkoga djela to ima određenu svrhu. U dvjema qui pro quo situacijama u Držićevu Skupu uporaba upravo jezičnih „nesavršenosti“, prikazana narušavanjem Griceova načela suradnje i njegovih maksima, različitom uporabom načela uljudnosti Geoffreya Leecha i za njega vezanih pojmova „pozitivnoga i negativnoga obraza“ P. Brown i S. Levinsona, otkriva smisao teksta u cjelini.In order to be credible and convincing and so as to understand the seriousness and importance of its topic, the dramatic dialogue has to assume all the characteristics of “natural” dialogues. It is the only way for it to show the “reality” of an event. By following a conversational discourse and adopting all of its patterns, dramatic dialogues also assume things undesirable in conversational discourse: indistinctnesses and abstrusenesses. In the context of a literary work of art, of course, it has a certain purpose. In two qui pro quo situations in Držić’s Skup, precisely the usage of linguistic “imperfections”, shown by the disruption of Grice’s cooperative principles and his maxims, by the different usage of Geoffrey Leech’s politeness principle and the related notions of “positive and negative face” by P. Brown and S. Levinson, reveals the meaning of the text taken as a whole