Nekretnine bosanskih velemoža i vladara u Dubroniku

Uradak u čijem je fokusu srednjovjekovno raspolaganje nepokretnom imovinom u dubrovačkoj komuni, odnosno Republici koja je između ostalog i preko nekretnina gradila svoj ne samo vanjskopolitički položaj nego i svoj teritorijalni opseg, započinje kronološkim pregledom političko-gospodarskih odnosa srednjovjekovnog Dubrovnika sa njegovim bosansko-humskim zaleđem čiji je prostor bio od iznimne važnosti za politički i ekonomski uspon dubrovačkog kraja. Budući da je humska i bosanska vlastela u svojim rukama držala veliki dio okolnog prostora, Dubrovčani su, želeći teritorijalno izaći izvan gradskih zidina, bili primorani surađivati sa susjednim plemstvom i na razne načine od njih postupno otkupljivati pojedina područja. Iskoristivši svoj relativno siguran položaj u političkim kretanjima tog vremena, Dubrovnik se preko jednokratnih višekratnih novčanih davanja, ali i kroz dodijelu vlastelinstva i građanstva te gradskih i izvangradskih nekretnina strancima dokopao okolnog teritorija, među kojima su za Republiku gospodarski najvažniji bili stonski i konavoski kraj. Posjedovanje dubrovačkih kuća i zemljišta nudilo je strancima iz obližnjeg zaleđa utočište prilikom kojekakvih opasnosti, istodobno dovodeći Dubrovnik u nezgodan položaj koji je donekle popravljen pravnim i diplomatskim manevriranjem. Isto tako, Dubrovačani su se, kako bi privolili susjedno plemstvo na ustupke uz davanje nekretnina, obvezali da će iste i održavati te ih arhitektonski dizajnirati prema njihovim željama što je bio presedan u urbanističkom uređenju grada koji se između ostalog vodio načelima simetrične reprezentativnosti. Savršen primjer takve politike bio je odnos Dubrovačke Republike spram Sandalja Hranića čija je trodijelna nekretnina u gradu po svojim graditeljsko-arhitektonskim karakteristikama u potpunosti odražavala njegov značaj za Dubrovnik, kao i njegov položaj unutar društvenog sustava Republike svetoga Vlaha