Akustička analiza intervokalskoga J u hrvatskome govoru

Alofon fonema /j/ – glas koji se javlja u intervokalskoj poziciji uz prednji vokal, primjerice u riječi [piiem] – podudaran je s glasom [i] koji se u hrvatskome izgovoru javlja iz nefonema, primjerice u riječi [vidiio], i to također između dvaju vokala od kojih je barem jedan prednji.Istost tih dvaju glasova nije pouzdano utvrđena, a eventualne razlike između njih nedovoljno su istražene u hrvatskoj fonetici, pogotovo s eksperimentalne akustičke strane. Utvrđivanje kvantitativnih razlika između tih dvaju glasova temeljni je istraživački problem, koji se nastojalo razriješiti eksperimentalnom akustičkom analizom. Kao hipoteze istraživanja postavile su se tvrdnje da iz fonema /j/ u intervokalskoj poziciji (uz [i] ili [e]) nastaje glas [i] te da takav isti glas proizlazi iz nefonema u istoj intervokalskoj okolini. Rezultati su pokazali da spontani hrvatski govor teži reduciranju intervokalskoga J do te mjere da se u povezanome govoru ne mogu razabrati tipična akustička obilježja toga glasa (ponajprije snižavanje F1 ispod razine F1 okolnih vokala te smanjenje zvučnoga intenziteta između F1 i F2). Drugi dio rezultata pokazao je da nema statistički značajne razlike u akustičkim vrijednostima između tih dvaju tipova intervokalskoga J. Međutim, vrijednost prvoga formanta u krajnjoj stabilnoj točki prethodnoga vokala pokazala je da postoji anticipacija fonema /j/, što uzrokuje uključivanje artikulacijske geste karakteristične za palatalni kliznik tijekom izgovora rethodnoga vokala. Usprkos tome što su akustička obilježja glasa proizišloga iz fonema /j/ reducirana, taj fonem utječe na prethodni vokal i time potvrđuje svoju prisutnost na razini govornoga planiranja. Takav koartikulacijski pritisak intervokalskoga J koje proizlazi iz fonema /j/ na prethodni vokal, a koji (pritisak) je opisan u sklopu Recasensova modela stupnja artikulacijske ograničenosti, ključna je razlika naspram intervokalskoga J iz nefonema