BOSANSKA POVIJEST IAUSTROUGARSKA POLITIKA: NEKOLIKO SREDNJOVJEKOVNIH POJASOVA, BOGUMILSKA ROMANCA I GROBOVI KRALJA TVRTKA

The author exposes the way in which a false view of the cultural history of Bosnia and Herzegovina, projected for political reasons by Austria-Hungary in the early years of its occupation of the province, can still have repercussions in the work of present-day scholars of European art-history, who have no reason to suspect its operation. An instance is given in which a number of falsified archeological results from early in the century have been taken at face value by later scholars and have resulted in the misdating by half a century or more of an important group of silver-gilt belts. The group is re-dated on the basis of more reliable evidence.U tijeku drugog istraživanja autor se namjerio na nekoliko očito krivih datacija u međunarodnoj stručnoj literaturi o skupini pozlaćenih srebrnih pojaseva iz XIV. st. od kojih su tri bila nađena u Bosni ili blizu Bosne (nalazišta: Stara Bila, Travnik, Ravna Trešnja, Tuzla, pa Cetina, Sinj). Premda su pojasovi nesumnjivo balkanske inačice francuskoga stila ranoga XIV. st. i nose očito stilske pojedinosti ranoga XIV. st., jedan učenjak na dobru glasu datirao ih je u posljednje godine toga stoljeća, zbog neobična razloga što je jedan od njih bio iskopan iz onoga za što se tvrdilo da je grob jednog od bosanskih kraljeva zvanog Tvrtko. Ovdje se dokazuje da izvor toj konkretnoj tvrdnji, koju je u članku napisanu 1921. iznio bivši austrougarski časnik, leži u istoj atmosferi obmane i propagande u pitanjima arheologije iz koje je za dugo vremena poniklo prešućivanje stvarnoga groba Tvrtka I, što su ga 1909. pronašli suradnici Zemaljskoga muzeja u Sarajevu. Iza jedne i druge priče nalazi se zamršen splet događaja, kojega razmršenje iznosi na vidjelo cijelu istinu o načinu kako austrougarska izvrtanja povijesti Južnih Slavena iz XIX. st., učinjena iz političkih razloga, s uspjehom utječu na znanost XX. st. Sastavni su dijelovi spleta ovi. a) Razmjernu nezavisnost od Carigrada postigli su bosanski muslimani u početnom dijelu XIX. st. tako da su stali sami sebi krojiti pravdu. Kad je Austro-Ugarska 1878. sama stekla pravo okupiranja Bosne i Hercegovine i upravljanja njome, smatrala je korisnim podupirati domaće muslimane na račun bosanskih kršćana jer muslimani, zemljoposjednička većina, nisu imali čvrstih političkih veza ni sa jednom zemljom koja bi u to doba mogla ugroziti vladavinu Austrije nad Bosnom. b) Lažnu povijest Bosne, sračunatu da uzvisi bosanske muslimane na račun kršćana i da obeshrabri sve težnje dijela potonjih za ujedinjenjem sa Srbijom, izmislila je Austro-Ugarska između 1880. i 1890., i ona je bila širena u različitim publikacijama s područja kulture. Lažna je povijest iskoristila činjenicu da je za srednjevjekovnu Bosnu poznato kako je imala vrst narodne crkve koja je u više rimskih izvora bila žigosana kao heretička i koje je prava priroda izuzetno nejasna. Lažna je povijest tvrdila da je religija Bosanske crkve bila dualistička hereza i da su njezinim pripadnicima bili mrski križevi i crkve; da se zvala ogumilskom; i da je bila unijeta iz Bugarske, druge zemlje što je još nedavno bila pod islamskim jarmom. Srednjovjekovne bosanskohercegovačke nadgrobne spomenike, tzv. stećke, sve su podigli ti heretici, glasila je teorija, i to bi dokazivala činjenica da na sebi nemaju križeva i da nisu u crkvama ni na grobljima. Bosanski muslimani, ne kršćani, potomci su tih heretika jer su praktički svi Bosanci bili okruženi od hereze i masovno su prešli na islam da bi izbjegli progone Rima. Stoga su upravo muslimani pravi baštinici bosanske predaje. Prava povijest, kako su joj posljednjih desetljeća temelje udarili istaknuti učenjaci na osnovi s mukom stečena poznavanja arhivske građe, pobija sve te tvrdnje. Bosanska je crkva zacijelo bila hibrid, nastao prije od neukosti no od oštroumnosti, ali se zacijelo ne može opisati kao bogumilska. Bila je prihvaćena od pojedinih plemića, ali je imala malo utjecaja na bosanske vladare ili na najveću većinu njihovih podanika, koji su bili katolici ili pravoslavni, već prema kraju u kojem su živjeli. Bosanski stećci nadgrobni su spomenici XIV. i XV. st., podignuti u slobodnoj prirodi u skladu s europskom modom toga doba za nadgrobne spomenike, jednako od katolika, od pravoslavnih i od pripadnika Bosanske crkve. Često su bili smješteni oko crkvi, i na njima je bilo više križeva no na većini nadgrobnih spomenika toga razdoblja u većini drugih zemalja. Neobjavljeni rukopis numizmatičara Ivana Rengjela, sada u privatnoj zbirci, prikazuje u glavnim crtama kako je izmišljena ta lažna povijest i tvrdi da je u doba kad je visoki austrougarski upravni činovnik Janos von Asboth bio zadužen da je propagira u inozemstvu, novo osnovanom Zemaljskom muzeju u Sarajevu dano u zadatak da to stajalište širi u zemlji. c) God. 1909. Karlo Patsch, suradnik Zemaljskoga muzeja, otkrio je u Arnautovićima kraj Visokog grob-mauzolej kralja Tvrtka I., s bogatim inventarom, ali je prešutio to otkriće. Grob je nađen u okolnostima koje ne svjedoče u prilog lažnoj povijesti; bio je u apsidi gotičke crkve, ispod velikoga stećka. Kako se čini, osjetljivo razdoblje nakon nezakonite austrougarske aneksije Bosne 1908. nije se smatralo pogodnim časom za iznošenje na vidjelo pukotina u lažnoj povijesti ni za podsticanje nacionalističkih osjećaja novim podaclma o upravo pronađenu grobu najslavnijega bosanskog kralja. Iskapanje ostade neobjavljeno, njegov položajni nacrt u određenim pojedinostima krivotvoren, a samo nalazište ispunjeno i građom iz drugih iskapanja; nadgradnja Tvrtkova groba bila je razbijena, i dijelovi izvučeni izvan crkve a dijelovi nanovo zakopani. d) Prvi svjetski rat srušio je Austro-Ugarsko Carstvo i izmijenio političke okolnosti u Bosni, koja je postala dijelom ujedinjene zemlje Južnih Slavena. Ali se lažna povijest do toga časa toliko duboko ukorijenila u svijesti Bosne da se samo malo glasova podiglo protiv nje u poslijeratnoj stručnoj literaturi; a u tijeku prvih godina poslije II. svjetskog rata u tzv. bogumilima čak su se vidjele romantičke preteče kasnijih narodnih heroja koje su podržavale duh samoodređenja i prosvjed protiv uplitanja izvana. To je priječilo kritičko ponovno ispitivanje austrougarske arheologije. e) God. 1921. Felix von Luschan, bivši časnik u austrijskoj okupacionoj vojsci, objavio je gradivo o iskapanju što ga je 1879. izvršio s više drugova časnika i s njihovim ljudstvom u Ravnoj Trešnji kraj Tuzle, na groblju bez nadgrobnih spomenika. Lubanje iz toga iskapanja bile su u isti mah prikazane u bečkom Prirodoslovnom muzeju, a izvještaj, kasnije objavljen, čitan u bečkom Antropološkom društvu. U izvještaju nema riječi ni o jednom predmetu iz groba; zapravo su bili podijeljeni među one koji su vršili iskapanja. God. 1921. V0n Luschan je objavio drugi izvještaj koji uključuje i pojedinosti o onim predmetima iz groba što su još u njegovu osobnom vlasništvu, i iznio sasvim novu misao da je u tečaju spomenutog iskapanja odredio smještaj grobu jednoga bosanskog kralja zvanog Tvrtko. Svojedobno, osamdesetih godina, tvrdio je on, jedan ga je veoma poznati prior dubrovačkih franjevaca uvjeravao da se u njegovoj knjižnici nalazi dokument iz kojeg izlazi da je Tvrtko II. obolio i umro u Tuzli i da je ondje pokopan na groblju dubrovačke kolonije. Razlike u tipu lubanje, tvrdio je von Luschan, upozoravale su na pojedinca zakopana u grobu s najbogatijim inventarom kao da potječe iz kraja različita od drugih na groblju, koji su bili stranci i imali tip lubanje dubrovačkih patricija. To mora da je bio Tvrtko II. U tom je grobu nađen pojas sa slovom M i krunom, »nema sumnje« dar kraljeve rođakinje ugarske kraljice Marije, koja je umrla 1395. Premda je von Luschanov prior, ako je u opće postojao, spomenuo Tvrtka II., neizravan je zaključak što izlazi iz von Luschanova dokaznog materijala, takva kakav jest, da je on, po svemu se čini , zapravo mislio na Tvrtka I. f) God. 1971. njemački istraživač Ilse Fingerlin prihvatila je von Luschanovu priču i u svojem opsežnom zborniku srednjovjekovnih pojasnih kopča ponovila je u prilog svojem datiranju pojasa iz Tuzle i sličnih primjeraka u kasno XIV. st. Ipak, iznijela je mišljenje da slovo M s krunom može označivati Djevicu Mariju kao i kraljicu Mariju. Da bi pokazao kako se ni za što oko toga groba ili groblja ne može ustvrditi da pripada bilo Tvrtku ili njegovu dobu, autor tumači i pretresa sve predmete iz toga i iz susjednih grobova što ih je objavio von Luschan. Za njih je na osnovi uvjerljivih stilističkih razloga utvrdio da su prije iz prve no iz druge polovine XIV. st., dakle iz razdoblja prije no što je grad Tuzla stao opadati, od čega se pridigao samo u XVI. st. Nema podataka o kakvoj dubrovačkoj koloniji u Tuzli u doba tog opadanja. Na osnovi novoga dokaznog materijala svi se pojasovi iz skupine Ilse Fingerlin lako mogu datirati u prvu polovinu XIV. st. Sasvim je moguće da je publiciranju god. 1921. groba »kralja Tvrtka« bila svrha odvratiti pozornost s prekida prirodnih odnosa stvarnoga groba Tvrtka I., prekida što su ga počinili službenici Austro-Ugarske u onom osjetljivom razdoblju između aneksije Bosne i Hercegovine 1908. i ubojstva nadvojvode Franje Ferdinanda dok se uputio da otvori nove zgrade Zemaljskoga muzeja u Sarajevu 21. lipnja 1914