Prepoznatljivi signum novije hrvatske tradicije filozofije odgoja – od Vuk-Pavlovića preko Marinkovića do Polića – kritika je ideoloških posezanja u odgoj, njegove instrumentalizacije i svođenja na »gojidbenu manipulaciju«, a napose uloge koju u takvu djelovanju igraju pedagogija i obrazovne znanosti. Ta je kritika po svojim bitnim i nonkonformističkim obilježjima bliska praksisovskoj kritici dogmatskog marksizma i dijelom usporedna s njome. U potonjem je slučaju ujedno riječ o filozofskoj kritici društva i – naročito – društvenih znanosti, koja se razvila kroz direktno suočavanje s povijesnim iskustvom totalitarizma i autoritarnih režima 20. stoljeća. Tim slijedom, očuvanje i unaprjeđenje narečene kritičke tradicije zahtijeva teorijsko suo...