Rad se temelji na građi za Rječnik crkvenoslavenskoga jezika hrvatske redakcije koji se izrađuje u Staroslavenskom institutu u Zagrebu. Glavni mu je cilj prikazati sintaktičku i semantičku raznolikost prijedložnih izraza u kojima nastupa prijedlog meždu (\u27među\u27). Popisane su i grafijske inačice promatranoga prijedloga: meždû, meždu, meĵû, meĵu, meû, měû, meu, meĵ i mei. Iz njih se razabiru glasovni ostvaraji: meždu, meju i apkopirano mej. Prvi je lik starocrkvenoslavenizam, a druga su dva čakavska. Kao i ostali ekskluzivni (distaktni) prijedlozi (nad, pod, prěd i za), i meždu upravlja instrumentalom i akuzativom. Značenjska komponenta mjesta – \u27gdje\u27 (uz instrumental) kao prototipna u tih je prijedloga bolje zastupljena od kompo...