Cybersociality: The End of Man (Like Zoon Politikon)?

U raspravi o širenju novih mrežnih komunikacijskih tehnologija često se pronalaze krajnije pozicije: „tehnopesimisti“ predviđaju mračno doba u kojemu će internauti, dovedeni do fizičke nepokretljivosti, biti „isključeni“ iz svijeta; dok, s druge strane, „tehnooptimisti“ teoretiziraju kako će život u mreži biti gotovo samodostatan, oduzimajući tako čovjeku težinu stvarnosti. Razlog tome nalazi se u činjenici da se još uvijek teži suočavanju s diskursom koji dinamiku cyberprostora promišlja iz „kibernetske“ perspektive, usredotočujući se pretežito na alate, a manje na istinske interakcijske dinamike koje vode do novonastalih oblika „cyberdruštvenosti.“ Naime, radi se o evolucijskoj povezanosti između stvarnog svijeta i virtualnog svijeta, fizičkog prostora i cyberprostora, što se može definirati i tumačiti kao „srednji put“. Korijen ove nove kolektivne stvarnosti nalazi se u međuodnosu ljudskog elementa i socijalne strasti.In the debate about the spread of new technologies of online communication, we often find extreme points of view about the effect they have on people: the “techno-pessimists” prophesy an obscure era in which the surfers, reduced to a total physical immobility, will end up by “disconnecting” themselves from the world; on the other hand, the “techno-optimists” theorize that an on-line life could become almost self-efficient, taking away the weight of reality from people. We still tend to think of the cyberspace dynamics from a “cybernetic” point of view, by concentrating more on the tools than on the true dynamics of interaction that bring new forms of “cybersociality”. It is a co-evolution between real and virtual, physical space and cyberspace, that could be interpreted like a “middle path”. At the root of these new collective realities there is always the human element and shared social passions