Laicism – opportunities and misconceptions

S obzirom na napetosti i neslaganja oko odgovora na pitanje koja je uloga religije ili institucionalizirane religijske zajednice u javnom diskursu, osobito gledom na političku zajednicu, potrebno je predstaviti neke teoretske uvide važne za razumijevanje odnosa Crkve i države u uvjetima moderne liberalne države. Stoga se u prvom poglavlju govori o odnosu politike i religije iz perspektive filozofije, naslanjaju-ći se osobito na razmišljanja Jürgena Habermasa. Laičnost u smislu sekularnosti, tj. odvojenosti državnih institucija i Crkve kao institucije ne oslobađa vjernike njihove građanske i političke odgovornosti za zajednicu u kojoj žive. Religiozni građani pozvani su na jednak način sudjelovati u javnom diskursu o pitanjima koja se tiču politike i države u kojoj žive kao i nereligiozni građani upravo zbog toga što su kao građani jednako odgovorni za funkcioniranje države i jer se to njih kao građana u prvom redu i tiče. Pritom su dužni svoja uvjerenja izreći jezikom prikladnim javnom diskursu. S druge strane, nereligiozni gra-đani trebali bi biti spremni religiozne građane koje susreću u javnom političkom diskursu prihvaćati kao ravnopravne sudionike u procesu javne uporabe razuma. Pozitivan doprinos stvaranju konstruktivnog odnosa politike i religije u javnom diskursu može dati filozofija, koja se u posljednje vrijeme i sama sve više bavi pitanjima i politike i religije. U drugom poglavlju, služeći se analizama sociologa Hansa Joasa, suprotstavljaju se teze protivnika i zagovornika religije koje se obje pokazuju kao neodržive: 1. modernizacija društva nužno vodi u sekularizaciju; 2. sekularizacija vodi u moralnu propast. Prva teza pokazala se pogrešnom između ostaloga i zbog pogrešnoga razumijevanja religije zagovornika te teze. Drugu tezu opovrgava iskustvo modernih sekularnih država u kojima se nije dogodila moralna propast. Opovrgavanje teze o sekularizaciji poziva na novo promišljanje o bîti religije i modernizacije, a opovrgavanje teze o moralnoj destrukciji poziva na novo promišljanje o povezanosti morala i religije. To obje strane obvezuje na novi napor i ulaganje u stvaranje odnosa međusobnog 428 Nenad Malović, Laičnost – prilike i zablude povjerenja i dobronamjernosti. Treće poglavlje bavi se činjenicom pluralnosti sekularne države i važnošću političkoga u kontekstu civilnoga društva. Raspravlja se o mjestu i ulozi religije i organizirane religijske zajednice u civilnom društvu s naglaskom na značenje i posljedice (i za državu i za Crkvu) prihvaćanja principa vjerske slobode i privatnog karaktera vjere. Nerazumijevanje (namjerno ili nenamjerno) ovih principa dovodi do devijacija u odnosima države i Crkve. U zaključku se donose neke prilike i zablude (o) laičnosti.Considering the tensions and disagreements about the answer to the question what is the role of religion or an institutionalized religious community in public discourse, especially with regard to the political community, it is necessary to give some theoretical insights important for understanding the relationships between the Church and state in terms of the modern liberal state. Therefore, the first chapter discusses the relationship between politics and religion from 29 Usp. Josef Schmidt, Ein Dialog, in dem es nur Gewinner geben kann, u: Michael Reder, Josef Schmidt (ur.), Ein Bewußtsein von dem, was fehlt. Eine Diskussion mi Jürgen Habermas, Frankfurt am Main, Suhrkamp, 2008., 79­93. 30 “Vjerno prianjajući uz evanđelje i vršeći svoje poslanje u svijetu, Crkva ima zadaću podržavati i uzdizati što god se istinito, dobro i lijepo nađe u ljudskoj zajednici; tako ona Bogu na slavu učvršćuje mir među ljudima.” (GS 76) 444 Nenad Malović, Laičnost – prilike i zablude the view of philosophy, particularly drawing on the thinking of Jürgen Habermas. Laicism in terms of secularity, i.e. separation of state institutions from the Church as an institution, does not exempt believers of their civic and political responsibility to the community in which they live. Religious people are equally called to take part in public discourse about the issues related to politics and the state in which they live as the irreligious people, just because they are as citizens equally responsible for the function of the state and because it’s primarily them who are as citizens concerned. In doing so they are obliged to express their beliefs in a language appropriate to public discourse. Also, irreligious people should be ready to accept the religious people who they meet in public political discourse as full partners in the process of public use of reason. Philosophy can offer a positive contribution to creating a constructive relationship between politics and religion in public discourse, which recently has been increasingly concerned with the issues of politics and religion. In the second chapter, using the analyses of a sociologist Hans Joas, the theses of the opponents and advocates of religion are confronted, but both appear to be unsustainable: 1. Modernization of society necessarily leads to secularization; 2. Secularization leads to moral decay. The former thesis proved wrong because of, among other things, misinterpretation of the religion of that thesis’ advocates. The latter thesis is refuted by the experience of modern secular states in which there has been no moral disasters. The refutation of the thesis of secularization calls for a new reflection on the essence of religion and modernization, and the refutation of the thesis of moral destruction calls for a new reflection on the connection between morality and religion. It obliges both parties to a new effort and investment in creating mutual trust and good will. The third chapter deals with the fact of plurality of a secular state and importance of politics in the context of civil society. It discusses the place and role of religion and organized religious community in civil society with emphasis on significance and consequences (both for the state and Church) of accepting the principles of religious freedom and private character of faith. Lack of understanding (intentionally or unintentionally) leads to deviations in the relationship between the state and Church. The conclusion presents some opportunities and misconceptions of (about) laicism