Osamostaljenje i privatizacija nacionalnih muzeja u Nizozemskoj

Nizozemska je zemlja u kojoj se kultura oduvijek u visokoj mjeri potpomagala iz raznih izvora. Kultura darivanja u ovoj se zemlji razvijala stoljećima. Uspostavom modela "države blagostanja" kao i u drugim zapadnim zemljama, država je preuzela najveći dio obveza financiranja kulture. Osamdesetih godina nastaje značajno i kritičko preispitivanje uloge države u ispunjavanju raznih javnih potreba pa tako i kulturnih. Od samog početka postavljalo se pitanje: je li odgovorno prepustiti nacionalno kulturno blago privatiziranim ustanovama? Tko bi trebao snositi odgovornost i kontrolirati provođenje cijelog procesa?. Proces je ipak nastupio u razdoblju od 1988.-1994. U suglasnosti s općim ministarskim planom odlučeno je da se 21 muzej osovi na vlastite noge i to osamostaljenjem. Podloga početnoj fazi bila je studija koja je propitivala trebaju li muzeji postati samostalni i pod kojim uvjetima. Tijekom druge faze istraživao se najpogodniji tip osamostaljenja. Treća faza je bila u znaku pitanja o konkretnoj formi samostalnosti koju treba prihvatiti: neovisno samostalno tijelo, neprofitna organizacija ili pak javno poduzeće. Odluka je donesena na početku 1992, : muzeji će postati fundacije. Ključni Akt o osamostaljenju bio je prihvaćen u oba doma Parlamenta. Osnovnog čimbenika koji je omogućio da ovaj proces bude proveden treba tražiti unutar stručne javnosti koja je dala nužnu podršku provođenju jednog ipak riskantnog pothvata. To je primjer jednog primjerenog načina ponašanja p r i uvođenju bilo koje obuhvatnije mjere kulturne politike, poglavito one u području privatizacije u kulturi