Promišljanje stvarnosti: Iris Murdoch o moralnom dobru

Even a scant acquaintance with current cultural and philosophical trends will readily point to a widespread predilection for subjectivist forms of moral reasoning. By “subjectivist” I refer to various non-cognitivist and constructionist paradigms in moral philosophy and popular parlance that reduce ethical statements to expressions of individual or collective preferences, feelings, or prejudices stripped of any object-given normativity. Th e following are but some of the factors that fuel such perspectives: the proverbial fact/value dichotomy and anti-realist sentiments pervading large swaths of analytic philosophy; poststructuralist and postcolonial “genealogies” that tie the language of universal morality to discourses of power, patriarchy, and totalitarian agency; and the utilization of the language of virtues, values, and “moral clarity” for a specifi c set of domestic and foreign policy commitments. Such intellectual positions, accordingly, result in a double remove of ethics: from the structure of reality on the hand and from human existence and accounts of human fl ourishing on the other. In order to interrogate these issues at a greater length, I will briefl y turn to Iris Murdoch’s moral philosophy in order to examine how her specifi c form of ethical realism addresses such claims about ethics. Despite some reservations about the cogency of her approach, I will argue that her basic intuition to connect morality with the wider realm of meaning and accounts of human fl ourishing is indispensable for any theological account of the humanization of life.Čak i nedostatno poznavanje suvremenih kulturnih i filozofskih pravaca odmah će ukazati na raširenu sklonost subjektivističkim oblicima moralnog promišljanja. Pod „subjekvističkim“ mislim na razne ne-kognitivne i konstruktivističke paradigme u moralnoj filozofijii popularnom govoru koji etičke tvrdnje svode na izričaje osobnih i kolektivnih sklonosti, osjećaja ili predrasuda lišenih bilo kakve objektivne normativnosti. Slijede samo neki čimbenici koji pothranjuju ovakva gledišta: poslovična dihotomija činjenica/vrednota i ntirealistički nazori koji prožimaju znatna područja analitičke filozofije; poststrukturialistička i postkolonijalna „rodoslovlja“ koja jezik opće moralnosti vezuje sa diskursima moći, patrijarhata i totalitarnog djelovanja te uporaba govora o vrlinama, vrednotama i „moralnoj jasnoći“ za specifi čan skup domaćih i inozemnih političkih interesa i opredjeljenja. Shodno tome, ovakva gledišta vode dvostrukom odmaku od etike: od strukture stvarnosti ali i ljudske egzistencije i ljudskog procvata. Zbog potpunijeg propitivanja ovih pitanja ukratko ću se osvrnut na moralnu fi lozofi ju Iris Murdoch i istražiti kako njen specifi čan oblik etičkog realizma pristupa ovakvim tvrdnjama o etici. Usprkos suzdržanosti u vezi s uvjerljivošću njenog pristupa nastojat ću obrazložiti da je njena temeljna intuicija u povezivanju moralnosti sa širim područjem smisla i prikazima čovjekovog procvata neophodna za teološki prikaz počovječenja života