Local self-goverment in Greec

Nakon povijesnog pregleda razvoja grčke lokalne samouprave u razdoblju nakon stjecanja neovisnosti o Otomanskom Carstvu analiziraju se novije reforme krajem 20. i početkom 21. stoljeća. Velika teritorijalna reforma dovršena je 1999. Postoje dvije razine samoupravnih jedinica te regije kao razvojne jedinice s određenim dodatnim ovlastima. Na prvom su stupnju općine i komune, a na drugoj prefekture. Reforma grčke lokalne samouprave pokazuje da ukidanje malih lokalnih jedinica ne mora značiti njihovo potpuno nestajanje, nego ih se može pretvoriti u oblik sudjelovanja građana u lokalnom upravljanju koji zadržava svoj prijašnji teritorijalni identitet. Također, pokazuje se da teritorijalna reforma bez promjena u financijskim izvorima lokalnih jedinica ne dovodi ni do kakvih promjena u mogućnostima financiranja i obavljanja šireg kruga javnih poslova. U tom smislu teritorijalna reforma sama po sebi nije decentralizacijska mjera. Ni neposredni izbor načelnika ne mora sam po sebi donijeti napredak u smjeru demokratizacije – iz grčkog se primjera vidi da bez podrške velikih nacionalnih političkih stranaka praktično nije moguće osvojiti mjesto načelnika ili prefekta.Following a historic overview of the development of Greek local self-government after gaining independence from the Ottoman Empire, the author analyses recent reforms at the end of the 20th and the beginning of the 21st centuries. A comprehensive territorial reform was completed in 1999. There are two tiers of local self-government units, and regions as statistical units with certain additional competences. The first tier consists of municipalities and communes, and the second of prefectures. The reform of Greek local self-government has shown that abolition of small local units does not have to mean their complete disappearance, but that they can be turned into a form of citizens’ participation in local governance and thus keep their former territorial identity. Moreover, it has become obvious that a territorial reform without a reform of local units’ financial resources does not lead to any changes in their financial capacity and does not widen the scope of public affairs they perform. Thus, a territorial reform is not a decentralisation measure in itself. Furthermore, it is clear from the Greek example that even the institution of directly elected mayors does not necessarily mean a progress in democratisation – it is practically impossible to win the elections for a mayor or a prefect in Greece without the support of large national political parties