Foucault i politička znanost: konceptualni motivi za političku teoriju i praksu

Rad pokazuje važnost Foucaultovog mišljenja za političku znanost. Nakon kontekstualizirajućeg uvoda koji ilustrira različite mogućnosti pristupa Foucaultovom opusu i iznosi jedno od mogućih shvaćanja političke znanosti, rad u središnjem dijelu raspravlja o nekoliko povezanih motiva Foucaultova teoretiziranja koji su važni za političku misao i analizu. To su, redom: (1) politizacija nepolitičkoga, (2) genealogija kao jedna od istraživačkih metodologija političke znanosti, (3) politizacija znanja, (4) analitika moći, (5) guvernmentalnost, (6) analiza subjektiviranja uz ontološki pomak prema tehnologiji te (7) hiperaktivni pesimizam kao vodič za praktični politički angažman. Taj nepotpuni, ali reprezentativni niz problemskih žarišta i istraživačkih ideja donosi paradoksalno poimanje politike: ujedno povijesno osjetljivo i orijentirano prema budućnosti; duboko radikalno u svojim implikacijama, ali i konzervativno; eruditsko i podozrivo prema znanju; skeptično prema autonomiji subjekta i aktivistički disponirano kad je riječ o političkom djelovanju. Promišljanjem tih paradoksa, Foucault se ukazuje kao poticajan politički teoretičar koji nije izgubio na aktualnosti trideset godina nakon smrti