Tehno-scientia sexualis: što nakon povijesti seksualnosti?

Namjera je članka preispitati kako i zašto Foucault dolazi do kritike modernog subjekta polazeći od ideje da se politika tijela upisuje u odnose povijesnih sklopova moći od antike do suvremenog doba. Ima li to bitne posljedice i za kraj prosvjetiteljske iluzije o napredovanju u svijesti o slobodi, što, kako znamo, čini temelj Hegelove spekulativne dijalektike povijesti, budući da je osnovna hipoteza Povijesti seksualnosti s onu stranu diskursa racionalizma i represivne desublimacije kapitalističkog poretka? Ako je ova hipoteza ispravna u realitetu, tada se kulturne razlike u povijesno-epohalnom smislu između antike, srednjeg vijeka i modernosti na Zapadu pokazuju samo kao razlike u tehnologiji seksualnosti i estetici egzistencije, odnosno u shvaćanju slobode i želje, a razlike između Zapada i njegova Drugog (tzv. nezapadnjačke kulture Indije, Afrike, Japana, Kine) postaju samo razlike u odnosu na Isto (tehnologije seksualnosti u mnoštvu formi), ali ne i mogućnosti onog što Zapadu može biti alternativom. Drugim riječima, ako Zapad jedini ima ideju ljubavi i seksualnosti, što onda preostaje od Istoka danas? U predavanju »Seksualnost i moć« iz 1978. u Tokyju Foucault je pokazao da povijesno-genealogijski razlika u razumijevanju tijela u antici i kršćanstvu, paradoksalno, nije razlika između ekstatičnosti i askeze, agona i agonije, slobode i pokornosti, nego razlika između dva tipa discipline u povijesti odnosa spram seksualnosti. Ukratko, u tekstu se postavlja pitanje o kraju povijesti seksualnosti u dispozitivu moći one tehnologije koja poništava društvene i kulturne razlike time što ih svodi na »stilove života«, a umjesto »moći« samo tijelo kao biopolitička konstrukcija tehno-znanosti (tehno-scientia sexualis) postaje nova moć koja regulira odnose između ljudi u društvima kontrole danas. Nije li problem čitave konstrukcije Foucaultove genealogije/epistemologije moći u tome što je povijest seksualnosti zapravo možda tek sredstvo za drugu svrhu - biopolitiku kao tehnologiju kontrole samog života