Sjećajući se mog druženja s pokojnim prof. Antom Glavičićem - pri ovom prvom desetljeću - svjestan sam činjenice – da mi, koji sada živimo – radimo i nastojimo činiti samo dobro, kao i on, ali ćemo i mi neminovno nestati kada za to naš čas dođe, ne znajući kada će to biti?! Antin čas došao je u njegovoj 72. godini, marljivo odradivši 41 godinu radnog staža. U mirovini je živio 6 godina, ali i dalje radno i korisno. Otišao je neočekivano – po mom mišljenju smireno, ne opterećujući nikoga bolesničkim mukama. Moji stari su govorili: "tako iz života odlaze oni koje je Svevišnji nagradio vjerujući da – ili – ne, možda doživimo i sami? Po mome, bila bi to zaista sreća! S tom neumitnom činjenicom i iza njega sada dalje žive samo sjećanja na ostavl...