The Ecclesial Administration of lstria and Cohabitation of Pluriethnic Believers from 16th to 19th Century

Istarski je poluotok od 16. do 19. stoljeća crkveno-pravno bio podijeljen na šest biskupija: Tršćansku, Koparsku, novigradsku, Porečku, Pulsku i Pićansku, dok ga je državna granica dijelila na austrijsku i mletačku Istru. Tijekom tog razdoblja u više su navrata kuga i malarija uz ratne pohode i prepade opustošile stanovništvo, jače uz zapadnu obalu, slabije u unutrašnjosti. Državne su vlasti povremeno naseljavale u opustošena sela i gradove doseljenike i bjegunce pred turskim prodiranjem i osvajanjem istočnog sredozemlja i Balkana. Novi stanovnici, doseljenici Grci, Albanci i Slaveni pretežita Hrvati, unosili su u novu domovinu svoje narodne i vjerske običaje, svoju kulturu, svoj način života i rada. Te su činjenice ispočetka otežavale njihov međusobni suživot i odnose kao i suživot s prorijeđenim starosjediocima i društvenim uređenjem koje je od ranije vladalo u Istri. Ustrajnim djelovanjem tijekom dužega razdoblja civilne su i crkvene vlasti uspostavile neki suživot između starosjedilaca i kolonizatora. Spomenuti se suživot u priobalnim gradićima tijekom 18. stoljeća razvijao tako da su doseljenici prihvatili talijanski jezik i kulturu, a u seoskim sredinama razvijali hrvatski jezik i kulturu. Doseljeni Hrvati zatekli su u Istri staroslavensko bogoslužje kojim su se služili i u ranijoj postojbini. Istarski biskupi uz pojedinačne iznimke nisu osporavali uporabu staroslavenske službe Božje u svojim biskupijama, štoviše oni su se zalagali da hrvatskim vjernicima izuče i osiguraju dovoljan broj svećenika glagoljaša kao i latinaša. Osiguravali su im i staroslavenske liturgijske knjige, bdjeli nad zakladom vjere i morala te iskorjenjivali zablude i praznovjerja. Jezične i narodnosne pojave i sučeljavanja bile su koncem 18. st. nepoznate.The Istrian peninsula was divided from the 16th to the 19th century on the basis of Ecclesial administration into six dioceses: Trieste, Koper, Novigrad, Poree, Pula and Pi6an, while the state borderline divided it into Austrian and Venetian lstria. Throughout this period several times the plague and malaria, together with wars devastated the population, mostly on the western coast, in a lighter manner in the inland. From time to time, the state authorities inhabited the devastated cities and villages with the immigrants and refugees from before Turkish invasion of the eastern Mediterranean and Balkans. New inhabitants, immigrant Greeks, Albanians, Slavs - mostly Croatians, imported into their new homeland their popular and religious traditions, culture, way oflife and work. These novelties at thebeginning made difficult their cohabitation, just as their cohabitationwith the rare aboriginal population and previous social organisation. Perseverant activity of a civil and Ecclesial authority through a longer period made a co-existence possible. In the coastal urban region the immigrants mostly accepted the Italian language and culture, and in the inland rural regions Croatian language and culture was developed. The immigrant Croatians found in Istria the familiar Old-Slavonic liturgy. Istrian bishops, with individual exceptions, did not oppose the usage of Old-Slavonic liturgy in their dioceses, on the contrary: they provided the necessary number of so-called glagolitic priests, as well as those practicing the Latin liturgy. They provided them with the Old-Slavonic liturgical books, watched over the faithand morals, and rooted out the deviations and superstitions. Linguistic and national events and conflicts were unknown up to the end of the 18th century