Rad se bavi načinima na koje Marulić govori o fenomenu jezika. Analiza je provedena na korpusu od 19 njegovih latinskih i hrvatskih djela. Na početku je ukratko opisan položaj refleksije o jeziku unutar humanističke intelektualne klime. Potom su promotreni Marulićevi osvrti na gramatičku i fonološku strukturu jezika. Nakon toga analiziran je Marulićev odnos prema značenju u jeziku, i to poglavito u kontekstu kršćanske hermeneutičke tradicije kojoj je pripadao. Pokazalo se da središnje mjesto po zastupljenosti i načinu obrade zauzimaju područja značenja koja današnja lingvistika promatra kao rubna, a da su sinkronijski semantički odnosi prikazani marginalno, kao puka alternacija jezičnih znakova. Na kraju su promotreni izrazi za organizaciju...