GRMLJAVINSKE OLUJE, UDARI GROMA I VATRA SV. NIKOLE U HRVATSKIM PRIMORSKIM KRAJEVIMA (14.-18. st.)

U radu je prikazano 113 grmljavinskih oluja, udara groma i pojava vatre sv. Nikole zabilježenih uz obalu i na Jadranskom moru u razdoblju od 1395. do 1794. godine. Navedene fenomene zabilježili su brodski putnici, ljetopisci i vrlo malim dijelom službene osobe. Grom je posvuda smatran sredstvom viših sila, pa je tako i puk u hrvatskim primorskim krajevima uz njegovu pojavu povezivao likove iz kršćanstva (Biblije) ili zla bića, kao vragove i vještice. Znanstvenici su u početku svoje prosudbe davali pozivajući se na Aristotela, ali kasniji osvrti i spisi baziraju se na empiričkim saznanjima (A. Dudić), pa se navode i krajevi s većim brojem udara. U drugoj polovici 18. stoljeća eruditi kao I. Lovrić i J. Bajamonti bili su upoznati sa suvremenim rezultatima istraživanja B. Franklina, G. Beccarie i G. Toalda. Upravo je Bajamonti prvi predložio postavljanje gromobrana. Paralelno sa znanstvenicima, književnici su također rado uključivali grom kao čimbenika u svojim djelima, a puk je svoj doprinos dao nadijevanjem imena vrhovima i predjelima prema pojavama. Zapisi nisu iste kvalitete ni u opisnom smislu, niti u pitanju kontinuiranosti, no ipak postoji zavidan broj onih iz kojih je moguće potpuno rekonstruirati vremensku situaciju. Isto je stanje i kod opisa žrtava udara groma, pa tako u par slučajeva možemo prepoznati karakteristične ozljede. Materijalne štete od atmosferskih pražnjenja podijeljene su na izravne i neizravne (eksplozija i požar)