COMMUNITY WITHOUT CONDITIONS: ON DECONSTRUCTION OF THE SUBJECT OF MODERN POLITICS

Članak se bavi mišljenjem političkoga kasnoga Derride. Temeljna je postavka da nakon kraja ideje suverenosti nacije-države valja izgraditi novo mišljenje. Ono više ne može biti izvedeno iz metafizičkoga sklopa unutar kojeg je politika od novoga vijeka bila tehnologija moći. Kraj subjekta moderne politike u globalizmu zahtijeva dekonstrukciju svih dotad vladajućih pojmova: države, društva, prava, morala. Mišljenje političkoga u razlici spram političke filozofije i teorije politike nema svoje “utemeljenje” ni u čemu zbiljskome i faktičnome. Derrida se, kao i cijeli niz mislilaca nadolazeće zajednice, razračunava s idejom da se političko može svesti na bilo koji, pa čak i sekularizirani, transcendentalni označitelj. Političko je ono čudovišno u odredbi djelovanja (praxis). Ono zahtijeva svoj teoretski način izvedbe (performativnost) u samome događaju koji se ne može dogoditi bez odluke o promjeni zbilje i faktičnosti u nekoj povijesno-epohalnoj konstelaciji moći i snaga. Problem je s Derridinom idejom nadolazeće demokracije u tome što ona nužno ima neki preostatak mesijanskoga bez Mesije i teologijskoga bez Boga u doba radikalne depolitizacije društva i kulture. U tom je pogledu njezina usmjerenost na bezuvjetno gostoprimstvo i na bezuvjetno prijateljstvo krajnje ne-politički čin etike, a ne realne politike.The article critically analyses the political thinking of the late Derrida. The basic assumption is that after the end of the idea of sovereignty of the nationstate we should create a new thinking that will no longer be derrived from the metaphysical context within which the policy of the new technology can be useful. End of the subject in globalization politics requires deconstruction of all concepts of modern politics: state, society, law, morality. Political thinking in contrast to political philosophy and theory of politics has no “foundation” in present reality. Derrida and many other distinctive thinkers of upcoming community try to operate with the idea that the political can be reduced to any, even secularized, transcendental signifier. What would be able to connect with real political uncanny is comprehended in the provision of action (praxis). It requires a theoretical way of performativity in the event that cannot happen without a decision on the change of reality in a historical-epochal constellation of power and strength. The problem of Derrida’s thinking of the political arises from the idea of upcoming democracy: it necessarily has some remnant of theological contents and messianic forms without Messiah and without God in the age of radical depoliticization of society and culture. In this respect, its focus on unconditional hospitality and unconditional friendship has some surplus of non-political acts and ethics, rather than fragments of real politics