Intermedijalnost od Aleksandra Flakera do Viktora Žmegača Glazbala Begovićeve Knjige Boccadoro

Intermedijalne studije Aleksandra Flakera i Viktora Žmegača susrele su se u više navrata, a posebno plodonosno u istraživanju književnog djela Milana Begovića. Analiza nastoji pokazati da je Milan Begović, uz druge pjesnike svoje generacije od S. Georgea do G. D’Annunzija, bio senzibilan na dimenziju zvukovnosti (izvanjskoga i unutarnjega) svijeta, i posebice za uključivanje niza motiva sastavljenog od glazbala impresionističko-realističke i simboličke funkcije, na način koji je proslavio Paul Verlaine i za koji će se opredijeliti mnogi pjesnici fin de sièclea. Begovićeva Knjiga Boccadoro prikuplja impresije verlenovske poezije, izravno ili posredno, putem talijanske i njemačke poezije, orkestrirajući pjesničke misli violinama, frulama, harfama, citrama, lirom, pianinom, ponavljajući dakle verlenovski sastav, ali obogaćujući ga primjerice metalnom mističnom raskoši srebrnih trublja i orguljnih cijevi. Begović je u Knjizi Boccadoro želio prikazati antimodernistički svijet odmaka od suvremenog prostora i vremena, najbliži, premda najvjerojatnije posredno (posredstvom D’Annunzijeve lirike), Verlaineovim Galantnim svetkovinama. Begović će nakon zbirke Knjiga Boccadoro, uz impresionističke poticaje verlenovskog tipa preuzete posredovanjem poglavito talijanske i njemačke književnosti, ali i općim poznavanjem francuskih izvora, dograditi poetski izraz novim stilskim mogućnostima modernizma, no nikada neće napustiti sklonost gradbi poetskih slika uz pomoć različitih kvaliteta glazbala. Poredbeno čitanje Begovićeve zbirke prema modelima zagrebačke književnoznanstvene škole pokazuje da se ni Aleksandar Flaker ni Viktor Žmegač ne pomiču naglim zaokretom ili odmakom od ishodišnog imanentizma prema intermedijalnim istraživanjima, nego postupnom dogradnjom, pri čemu imanentan pristup ostaje u velikoj mjeri implicitan (pa mu se Flaker i Žmegač s lakoćom mogu vratiti), a s druge je strane već u najranijim tekstovima obaju autora lako zamijetiti kulturološke sastavnice bez kojih bi proučavani književni tekstovi ostali bez opisa osnovnih odrednica gradbe, tj. bez opisa fikcionalnog svijeta, svijeta koji po mjeri čovjeka nužno čine parametri prostora i vremena, unutarnjega i vanjskoga