Retorikom Starih u Carstvu Znakova

Da bismo čitali bilo koji semiotički tekst, trebamo shvatiti da onaj koji govori polazi od pretpostavke da se semioza nalazi na mnogim mjestima, u svakom slučaju, i izvan verbalnog jezika. Zatim, treba se odlučiti je li autor opisao funkcioniranje na prihvatljiv način. No ova dva problema se smatraju različitim. – Umberto Eco (1989) Tako smo došli do kraja analize torbe. Put nije bio lagan, iako se to na prvi pogled ne primjećuje. Torbu smo pronašli u Carstvu znakova u njenoj pravoj veličini. Ne treba se čuditi što je etnografija zastupljena u relativno malom obimu i što se najozbiljnija analiza vršila većinom kroz jezik. Kulturna antropologija (ovdje obogaćena semiotikom) dozvolila mi je da svoja razmatranja usmjerim na jedan kulturni entitet (jezik), a da druge (etnografija, moda, reklama) koristim samo za „podršku“ i ogledanje činjeničnog stanja. Vidjeli smo, nadalje, da povijesni prikaz torbe nije zadovoljavajući i, iako djelomično prikazan kroz modne aspekte, previše površan da bi bio upotrijebljen za postavljene ciljeve. Zašto? Klasična povijest (u smislu povijesne znanosti) nije uspjela u cijelosti dokučiti kako pisati povijest predmeta koji se nalaze neposredno uz čovjeka ili koje redovito upotrebljava, već samo povijest ljudi, odnosno određenih osoba. Na svoj način, vidjeli smo, povijesno sam prikazao modni razvoj torbe i tu se najbolje ogleda nedostatak energije u takvom prikazu. Dočim se situacija mijenja, to se sada s ovoga mjesta može reći, u etnografskim prikazima. Prisjetimo se onih navoda koje sam istaknuo na stranici 45. U još nerazrađenoj analizi oni praktično nisu značili ništa, međutim obogaćujući naše spoznaje vidimo da je etnografija bila tako blizu svih mojih kasnijih navoda i iz njih izvedenih promišljanja. Gavazzi, Gušić, Baš, pisci monografija u Zborniku za život i običaje Južnih Slavena kazuju isto što i ja, i za vjerovati je, da su se sustavnije bavili problematikom torbe, da bi došli do sličnih stavova. Uzevši u obzir da im je torba bila tek usputna opaska, njihovi su izvori neprocjenjivo važni za ovaj rad. U sklopu ovoga postoji još nešto – problematizacija nošnje ili odjeće u cjelini. S time će se netko jednom morati sustavnije pozabaviti, a ja sam sa svoje strane pokušao prikazati jedan, manje ili više suvisliji pregled, koji naravno ne može zadovoljiti ovdje postavljene kriterije. U etnografskim radovima pojavljivale su se nedoumice je li torba dio nošnje, odjeće ili je, pak, „rukotvorstvo“. Zaista umjetna i nebitna dilema, pogotovu stoga jer smo mogli vidjeti da je dekonstruirana torba sami nastanak odjeće. Što je ona u „tradiciji“ također je pokazano u prikazima etnografa i etnologa. Da je specifičan dio nošnje ili odjeće pokazuje i sama ova nedoumica. Nadalje, dolazimo do reklamne poruke, koja torbu stavlja u modni kontekst, te simbolno prikazuje ženu. Na ovome nivou torba postaje (za razliku od prethodnih) simbol, ili u najgorem slučaju, pola-znak a pola-simbol. Proces označavanja vrši se samo u jednom pravcu (od torbe do žene), te je smisao sužen na samo jednu oznaku – ženstvenost. Njenom današnjem prozirnom i površnom značenju modnog detalja donekle se suprotstavlja također suvremeni jezični aspekt u kojemu torba još uvijek uspostavlja dio prvobitnih konotacija, te se tako ta dva aspekta torbe nikako ne dovode u vezu: torba kao modni detalj je jedno, a kao jezični izraz sasvim drugo. Međutim, jezičke implikacije termina torba i sak dovele su nas do novih spoznaja. Shvaćena kao znak, torba se punila značenjskim sadržajima i polako otkrivala smisao. U prvoj analizi (dakle, termina torba) došli smo do spoznaje da ona postavlja žene kao rod/spol u isti odnos sa određenim skupinama muškaraca, tj. njihovim zanimanjima. Na tome nivou torba se značenjski identificira sa ženom, odnosno žena s torbom (odnos je uzajaman). Potvrda torbe kao ženske spolne odjevne oznake može se naći i u modi, a da je ona osnovna oznaka zanimanja muškaraca i udaljenosti od doma lijepo prikazuje etnografski materijal. Nastavljajući s analizom (termina sak) dolazi se do novoga smisla. Tu se torba (u svim svojim jezičnim oblicima) prenosi na plan oznake odjeće, gdje je krajnja implikacija odjeća svećenika. Također označava i blagajnika koji implicira bogatstvo, po pokornika koji označava siromaštvo. Semiozom je uspostavljen duboki smisao koji se već izgubio pod naslagama novih značenja. Dakle na ovome nivou torba je oznaka muškarca koji je ili bogat ili siromašan, te označava njegovo zanimanje (blagajnik, svećenik, isposnik), ili stanje (hodočasnik) gdje se opet pojavljuje situacija putovanja, udaljenosti od doma. Kao posljednjo oznaku torbe utvrdio sam odjeću ili specifični dio odjeće. Vreća s prorezom za glavu i ruke, što torba u ovome kontekstu konotira, također ima svoja značenja siromaštva ili pokore te donekle hodočasništva. Kako i kada nastaje obrat u današnje stanje znakovnoga izraza torbe nisam uspio dokučiti. Pomoću štapa i šešira torba nadopunjuje svoja značenja; u društvu s njima ona se kreće u moćnome, vlastodržačkom i mudrome društvu. Osobe koje je nose poštovane su i „nedodirljive“. Bilo one bogate ili siromašne, kraljevi ili pastiri, uvijek su u izvanrednoj situaciji. Štap i šešir proširili su i naše vidike, iako nisu donijeli mnogo novoga – oni služe samo za učvršćivanje već rečenih činjenica. Nije mi želja ni potreba promišljati koliko je (ili nije) ovaj rad značajan za etnološku, kulturno antropološku ili semiotičku publiku, ali moram se pozvati na Umberta Eca i reći da sam (po njemu) ispunio zadatak određene teorije koja ne završava kada jasno izdvoji svoj predmet, nego kada ga obradi temeljitije od svih ranijih pristupa. A ovdje je zacijelo moj pristup istraživanja ispunio svoj zadatak. Treba svakako napomenuti da su svi navodi koji se pojavljuju u tekstu obilno dokumentirani u narednim rječnicima i dodacima, koji su odmaknuti od gornjega teksta zbog potrebe razumljivosti i što manjeg opterećenja pri čitanju. Ovakav rezultat omogućila mi je semioza, koja je jedan, na prvi pogled beznačajan predmet pretvorila u višeslojno označavajući znak (čak simbol), čiji označavajući smisao prelazi granice suvremenog (površnog) poimanja torbe. Najzad, kulturnu sam antropologiju (i etnologiju), uz malu pomoć semiotike, uveo u nove prostore značenja i simbolizacije, a torbu Retorikom Starih u Carstvo znakova